Hrvatska 2020. u Europi 2020. je krasna vizija koju nije moguće ostvariti radeći jednako kao i do sada.

Za kompromise više nema vremena, za uprosječivanje više nema novca. Vrijeme je da cijela nacija stane iza onih uspješnih i konkurentnih, a da neuspješni prestanu ograničavati razvoj društva. Imamo vrhunske znanstvenike i ispodprosječnu znanost; (pre)skupu znanstvenu zajednicu i mala ulaganja u znanost; imamo u svijetu dokazane uspješne tvrtke, ali nekonkurentno gospodarstvo; imamo veliki javni sektor, ali malo prilika za plasman proizvoda domaće industrije; imamo vrhunske stručnjake, ali za nove tehnologije i modernu industriju nepripremljenu i nekompetentnu radnu snagu. Popularno je pozivati se na inovacije i povezivanje znanosti i gospodarstva, no to se često čini s pogrešnih pozicija i bez razumijevanja. Osim iznimaka, hrvatski znanstvenici nemaju interesa za suradnju s poduzećima, a hrvatska poduzeća nemaju kapacitete za korištenje vrhunskih znanja (i opreme) koja postoje u znanstvenoj zajednici.

Rezultat je nepostojanje komercijalizacije inovacija. Znanstvena zajednica treba preuzeti svoj dio odgovornosti za konkurentnost industrije, država treba stvoriti atraktivne uvjete za poslovanje, rast i razvoj domaćih te privlačenje stranih visokotehnoloških poduzeća. Treba riješiti apsurd nepostojanja zapošljive radne snage u državi s više od 370.000 nezaposlenih. Ulaganja u velike infrastrukturne projekte su kratkoročna rješenja privremenog zapošljavanja nekvalificiranih radnika, dok ulaganja u tehnološku infrastrukturu, prekvalifikaciju radne snage te poticanje suradnje znanosti i gospodarstva, donose razvoj (ne)postojeće industrije te stvaranje konkurentnog gospodarstva. Priznavanje problema je pola rješenja, a čini mi se da se Hrvatska još uvijek nije iskreno pogledala u ogledalo.