Već tri godine kriza eura prijeti ne samo raspadom eurozone, već i cijele Europske unije. Iako se pritisak financijskih tržišta trenutačno malo ublažio, dugotrajno rješenje i dalje je egzistencijalni prioritet Europske unije.U današnjem svijetu iznimno konkurentnih gospodarstava, razmjerno malene te sve starije i sve zaduženije europske zemlje koje nemaju energetskih resursa i nedovoljno ulažu u istraživanje i razvoj, visoki životni standard i velikodušna socijalna davanja su ugrožena.

Pojedinačno se ne mogu natjecati s tržištima u usponu, pa im stoga treba snažna Europska unija koja će se suočiti s globalizacijskim izazovima. No sama arhitektura eurozone, u kojoj je monetarna politika centralizirana, ali su proračunska i gospodarska politika prepuštene vladama zasebnih zemalja, dugoročno nije održiva. Premda su europski čelnici postigli određeni napredak kada je riječ o institucijskim reformama, mjere koje su dosad poduzete neće dovesti do konvergencije gospodarske i proračunske reforme niti do istinske gospodarske unije. Posljedica toga bit će nastavak nepovjerenja financijskih tržišta. S obzirom da je izmjena temeljnih sporazuma politički neisplativa, uspostava "Europe u dvije brzine", u kojoj temeljna skupina zemalja zagovara jaču i bržu integraciju od ostalih za Europsku uniju najbolji je izbor želi li postići onaj stupanj suradnje zahvaljujući kojemu će se uspjeti izvući iz krize čitava. A to se može postići na dva načina.Prvi bi izbor bio krenuti prema dvobrzinskoj Europi bez utvrđivanja daljnjih zakonskih obveza. Zemlje članice eurozone, zajedno s ostalima koje joj se žele priključiti u budućnosti (takozvana eurozona plus) mogle bi jednostavno odlučiti upotrijebiti pravna sredstva koja su im već na raspolaganju za jačanje suradnje. U idealnom slučaju ta bi se suradnja odvijala unutar institucijskog okvira Europske unije.

Dođe li do sudjelovanja svih članica eurozone, za potporu njihovom djelovanju mogao bi se koristiti 136. članak Ugovora o djelovanju Europske unije. Ta odredba ustanovljuje da će "Vijeće Europe usvajati mjere svojstvene zemljama članicama" te da će "zemlje članice sudjelovati u glasovanju", dakle opseg joj je vrlo širok. Nadalje, 138. člankom omogućio bi se zajednički nastup eurozone pred Međunarodnim monetarnim fondom i Svjetskom bankom.Ova bi skupina zemalja tada suradnju mogla proširiti i na druga tri područja: Minimalno usklađivanje poreznih zakona (kao što su jedinstveni temelj za procjenu poreza na poslovanje) te socijalne politike (na primjer, daljnja liberalizacija tržišta rada pojedinih država s ciljem poticanja mobilnosti radne snage);Zajednička imigracijska politika povezana s potrebama tržišta rada; Bolja suradnja pravosuđa, također s ciljem poticanja mobilnosti, po pitanju građanskog prava, primjerice prekograničnih implikacija, osobito onih koji se tiču obiteljskog prava. Ova bi skupina mogla poduzeti i neke mjere izvan okvira EU.

Naime, ako sve zemlje ne budu sudjelovale, takav oblik suradnje bit će od ključne važnosti, s obzirom da u tom slučaju 136. i 138. članak neće biti važeći. Navedeno bi stoga podrazumijevalo mjere jačanja Europskog mehanizma za stabilnost i Pakta euro plus (osmišljenog radi jačeg usklađivanja gospodarske politike država članica), odnosno suradnje institucija prema Bretton Woodsu te dobrovoljne prilagodbe određenih područja pravnog okvira pojedinih država.Zemlje koje bi se odlučile na sudjelovanje morale bi odlučiti žele li se posvetiti skupini zajedničkih mjera ili zadržati pravo da odlučuju za svaki pojedinačni slučaj. Suradnja po pitanjima vezanima uz gospodarsku i monetarnu uniju (disciplina i solidarnost) trebala bi biti obvezna. Uključenosti većine ili svih trenutačnih članica eurozone pridonijelo bi koherentnosti te skupine, pa bi bilo lakše i osigurati potporu javnosti na drugim područjima.No morala bi se osigurati i legitimnost procesa odlučivanja. U Vijeću Europe, kao i uvijek kada je riječ o "pojačanoj suradnji", samo zemlje koje sudjeluju imaju pravo glasa. Za razliku od toga u Europskom parlamentu svih 27 članica sudjeluje u procesu donošenja odluka, čak i kada se te odluke odnose samo na 23 zemlje euro zone plus (17 trenutačnih članica i njih još osam koje su potpisale pakt), što je metoda koja bi mogla predstavljati određeni politički problem.

U cijeli proces trebalo bi uključiti i nacionalne parlamente jer bi se time pridonijelo legitimnosti odluka. Druga mogućnost je novi međunarodni sporazum koji bi bio dodatak postojećim ugovorima Europske unije, a koji bi obvezao potpisnice i omogućio im uspostavu istinske gospodarske unije te definirao tijela i pravila koja bi upravljala njihovom međusobnom suradnjom.No proces pregovora, ratifikacije i usvajanja takvog sporazuma je dugotrajan. Međutim već i jasna i precizna najava odluke o njegovoj izradu, uz smionu politiku Europske središnje banke (ECB) u skladu s nedavno najavljenim programom otkupa obveznica, bila bi dovoljna da uvjeri kako financijska tržišta, tako i stanovnike EU da je trajno rješenje nadohvat ruke. Put euro zone prema istinskoj gospodarskoj uniji bit će prepun političkih i institucionalnih izazova, od određivanja razmjera suradnje preko zaštite prava i interesa pojedinih država do očuvanja jedinstva kako unutarnjeg tržišta, tako i vanjskih odnosa. No taj je put jedini zbor za Europsku uniju.

Jean Claude Piris, bivši je glavni direktor pravne službe Vijeća Europske unije i autor knjige Europska budućnost u dvije brzine