Iz Europe su 2012. godine stizale samo loše vijesti. Vijesti o kontinentu koji je zapao u stroge mjere štednje, visoku stopu nezaposlenosti, krizu valute, planove spašavanja gospodarstva, prosvjede i zločine iz mržnje.

Dodjela Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji pomalo se doimala kao očajnički pokušaj da se ovaj kontinent podsjeti na slobodu bez granice. Površina života, koja je uglavnom bila mirna, nije bila u skladu s groznim gospodarskim pokazateljima. Nije bilo lako spoznati gdje se Europa zapravo nalazi od silnih priča o krizi. Nema ozbiljnih naznaka da bi se unija mogla raspasti. Nema raširenog ili dugotrajnog nasilja. Među mladim Europljanima stvorila se mreža poveznica; iako im srce ne zakuca brže kad ugledaju plavozlatnu europsku zastavu, svoju otvorenu Europu nisu spremni žrtvovati. Tolerancija, kvaliteta koju je teško usaditi, svoje je korijene još malo proširila. To se možda najviše vidi u Velikoj Britaniji: uspjeh višebojne reprezentacije na Olimpijskim igrama, koji je poslužio kao predah od depresije, odraz je promjene u sastavu stanovništva. Dalekosežnost promjene Velike Britanije vidi se i u rezultatima popisa stanovništva iz 2011. Popis stanovništva odražava dublja strujanja ispod zamaha vjetra. Iako nije ravnomjeran, smatram da je riječ o pozitivnom trendu koji cijelu Europu prožima ispod površine.

Odrastao sam u maglovitoj Britaniji, gdje se "kontinent" smatrao sumnjivim, izvorom bjesnoće, češnjaka i drugih neugodnosti. Uvredljivih je epiteta bilo napretek. Pakistance su nazivali Pakijima, a židove ćifutima. Naziv "prljavi" odnosio se na čitave skupine stranaca. Poniženi su uglavnom šutjeli. Podaci o današnjoj Britaniji pokazuju da je to zemlja u kojoj je čak 7,5 milijuna stanovnika (otprilike 13 posto stanovništva) rođeno u nekoj drugoj zemlji, što je porast od 2,9 milijuna u odnosu na 2001. Broj stanovnika miješanog rasnog porijekla udvostručio se na više od milijun, a riječ je o skupini koja možda najbrže raste. Govori se o generaciji "Jessice Ennis", misleći na popularnu i uspješnu sportašicu jamajčanskoengleskog porijekla. Istraživanje organizacije British Future pokazalo je da je broj ljudi opterećenih miješanim brakovima pao sa 50 posto, koliko ih je bilo tijekom osamdesetih, na 15 posto. Druge promjene upućuju na novo stanje društvenih norma. Broj ljudi u braku po prvi je put niži od 50 posto, a broj izvanbračnih zajednica povećao se za 504.000. Kršćanstvo je u padu: čak je 4 milijuna vjernika manje nego 2001. Kršćanstvo više gubi u odnosu na ateiste nego na muslimane (kojih je danas 2,7 milijuna ili 4,8 posto stanovništva, a 2001. godine bilo ih je 1,55 milijuna).

Nešto više od 14 milijuna ljudi, što je otprilike četvrtina stanovništva, tvrdi da uopće nisu vjernici, što je 6,4 milijuna više nego prije deset godina. Ukratko, Velika Britanija je raznolikija, manje bijela, manje kršćanska, manje religiozna, manje nazadna te otvorenija. Promjene su nastale brzo i ne baš tako glatko: jedan znak poteškoća jest i val takozvanih "zločina iz časti", kao što su prisilne udaje mladih muslimanki. Rastu antiuseljeničke težnje. No s obzirom na to koliko se Velika Britanija promijenila, što se višemanje može reći za cijelu Europu, možda najviše iznenađuje postignuti stupanj integracije. London je upravo simbol toga. Više od trećine stanovnika Londona rođeno je u nekoj drugoj zemlji, no već su dvaput za gradonačelnika izabrali pravu karikaturu Engleza torijevca, krupnoga i plavokosoga Borisa Johnsona, ekscentrika grohotnog smijeha.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com