Prije trideset godina Hladni rat bio je na vrhuncu, a Britanija se izvlačila iz recesije. Možda je to razlog zašto 1982., kada je 119 državnih delegacija potpisalo Konvenciju Ujedinjenih naroda o pravima mora (UNCLOS), Britanija nije bila među njima. Prema riječima Donalda Rumsfelda, tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher proglasila je UNCLOS "međunarodnom nacionalizacijom dvije trećine Zemljine površine".Petnaest godina poslije, kada je Velika Britanija pod vodstvom laburista konačno potpisala tu konvenciju, njome se prvi put u povijesti međunarodno usuglašeni pravni okvir primjenjivao na većinu priobalnih voda diljem svijeta. Prava država po pitanju ribarstva, eksploatacije minerala i ostalih resursa bila su zapisana u kamenu, odnosno zakonu, a u slučaju nepoštovanja i/ili sporova određena je međunarodna arbitraža. Pravo slobodnog prolaza otvorenim morem bilo je zajamčeno.

Bogatstvo pod povećalom
Britanija i neke druge zemlje danas bi trebale nešto naučiti iz pogreške vlade premijerke Thatcher i ne ponoviti takvo što. Pokrenuta je, naime, nova rasprava o upravljanju i nadležnošću nad otvorenim morem, koje čini oko 45 posto Zemljine površine izvan zasebnih država.Svjesni smo toga da nas uskoro čeka škripac neviđenih razmjera kada je riječ o prirodnim resursima. Cijene sirovina nevezanih s naftom u posljednjih desetak godina vinule su se u visine, a otvoreno more moglo bi nam osigurati hranu, minerale i nove resurse za tehnologiju i medicinu. No, slabost trenutačnoga upravljačkog režima, utjelovljenog u općeraširenom ilegalnom, nereguliranom i neprijavljenom izlovu ribe, prijeti ugrožavanjem sigurnosti i održivosti koje bi nam oceani pod uspješnom upravom mogli pružiti. UNCLOS je svojevrsni simbol globalne suradnje, kompromisa i međunarodnog prava koji se razvija već 20 godina. Činjenica da ga Kongres Sjedinjenih Američkih Država odbija ratificirati samo je još jedan dokaz da Amerika nije podobna za ulogu svjetskoga vođe. UNCLOS će, međutim, morati evoluirati namjerava li se uspješno nositi s izazovima 21. stoljeća.Godine 1982. ribarske flote nisu imale tehnologiju za ribarenje usred oceana, a naše poimanje ključne uloge oceana u zaštiti od klimatskih promjena bilo je u začecima. Nismo shvaćali ni razmjere mineralnih bogatstava naših oceana.Danas Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda izvještava da su više od tri četvrtine ribljeg fonda na svijetu ili sasvim ili prekomjerno iskorištene te da su populacije određenih vrsta riba koje se najviše koriste za prehranu pale na manje od deset posto povijesnog prosjeka. Iz godine u godinu ribarske flote troše sve više novca, uglavnom državnih poticaja, pokušavajući uloviti sve više ribe. No, to im ne polazi za rukom jer ribe više jednostavno nema.

Gospodarski i moralni poticaj
Prema procjenama Svjetske banke, prekomjerni izlov stoji svijet više od 50 milijardi dolara godišnje, a to najviše osjete najsiromašniji stanovnici najsiromašnijih zemalja, više od milijarde njih kojima je riba glavni izvor bjelančevina. Dakle, osim gospodarskog, postoji i moralni poticaj za djelovanje. Vlade država diljem svijeta imaju dvije odgovornosti: voditi primjerom i uspostaviti međunarodne sporazume te postići dogovore koji su provedivi i učinkoviti. Od prekomjerna izlova, preko piratstva do potencijalnog uništenja ležišta ugljika, potreba da se ispune obje obveze nikada nije bila veća. Prije dvije godine kao britanski ministar vanjskih poslova pokrenuo sam proces zaštite okoliša oko otočja Chagos na britanskom indijskooceanskom teritoriju, najvećem jedinstvenom morskom području na svijetu u kojemu nije dopušteno komercijalno ribarstvo. Tako je sada zaštićena gomila ugroženih vrsta kornjača, morskih pasa, tune i koralja. Britanskoj vladi sada se pruža slična prilika za pretvaranje 800.000 četvornih kilometara Tihog oceana britanskog prekomorskog područja Pitcairn u pomorski rezervat. Mora Pitcairna puna su vrsta koje ne obitavaju nigdje drugdje na svijetu, pa bi smioni i financijski utemeljen potez britanske vlade prema zaštiti tih vrsta ne samo dobio punu potporu otočana, već i smjestio Britaniju na sam vrh stručnosti u jednome od ključnih spoznajnih sektora budućnosti.Pravilno upravljanje međunarodnim vodama puno je teže ostvarivo, ali jednako hitno. Velik dio međuvladinih organizacija koje su zadužene za upravljanje ribljim fondom neuspješan je u ostvarivanju zadanih im dužnosti. Zaštićeno je samo 0,5 posto otvorenog mora izvan državnih oblasti. Ironija leži u tome što bismo danas, u eri sve veće konkurencije glede resursa, suradnjom u obnovi osiromašenog ribljeg fonda omogućili bolji ulov svim sudionicima.

Strah od multilateralne politike
Na sastanku Rio+20 održanom ljetos umalo su krenuli pregovori o tome kako riješiti zakonske propuste i rupe u UNCLOS-u. No, navedena su nastojanja blokirana, dijelom zbog istoga onoga straha od multilateralne politike koji je sputao i vladu Margaret Thatcher prije 30 godina. No, ta baština Hladnog rata nije u skladu sa suvremenošću. Ne uspijemo li puno bolje ovladati svojom međusobnom ovisnošću, svi ćemo biti siromašniji. U mjesecima pred nama jačat će međunarodni pritisak za razrješenjem ove krize. Vlade pojedinih zemalja, tvrtke, ali i pojedinci, imaju odgovornost saslušati činjenice i sami odlučiti jesu li dio problema ili rješenja. Od tvrtki koje iskorištavaju slabu ili nikakvu provedbu regulacija, preko zemalja koje se skrivaju iza kratkoročnih definicija državnih interesa, do potrošača koji dopuštaju supermarketima da se izvuku s neodrživom nabavom, svima nam treba nova rasprava o budućnosti oceana i života koji oni podržavaju. Obljetnica ratifikacije UNCLOS-a podsjetnik je na sjajne stvari koje zemlje mogu postići zajedničkom suradnjom, ali i na velike korake koji su pred nama.

Project Syndicate, 2012.