EN DE

Lažno obećanje o proračunu eurozone

Autor: Daniel Gros
11. prosinac 2012. u 22:00
Podijeli članak —

Dugoročna stabilnost eura puno više ovisi o izradi konačnog plana za europsku bankarsku uniju negoli o osmišljavaju novog proračuna eurozone.

Pred četirima predsjednicima ključnih europskih institucija (Europske komisije, Europskog Vijeća, Europske središnje banke i Eurogrupe) nalazi se ključno pitanje koje će se naći u samoj srži izvještaja o tome kako reformirati zajedničku valutu. Treba li eurozoni zaseban proračun? U prilog tome ide argument da monetarna unija Sjedinjenih Američkih Država puno bolje funkcionira jer se velikim saveznim proračunom ublažavaju asimetrični šokovi, odnosno šokovi za pojedine države. Tvrdi se da bi tako i eurozona trebala imati vlastiti proračun, kojim bi svojim članicama pružila automatsko osiguranje. Zagovornici toga stava, međutim, pogrešno tumače američko iskustvo.Točno je da u SAD-u, kao i u većini saveznih država, savezni proračun redistribuira dohodak po regijama, čime pridonosi međuregionalnim prihodovnim razlikama. Međutim, iako je to opetovano dokumentirano u brojnim primjerima, zaključak da se takva redistribucija može izjednačiti s apsorpcijom šokova jednostavno je pogrešan i netočno izveden.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Pogrešna usporedba
Primjerice, u istim tim Sjedinjenim Američkim Državama savezni proračun izjednačuje velik dio (prema procjenama, između 30 i 40 posto) razlika u prihodu po stanovniku u različitim državama jer siromašnije države u prosjeku plaćaju manje poreza na dohodak i primaju više sredstava od savezne vlade. To, međutim, ne znači da su navedeni mehanizmi istodobno osiguranje od šokova (naglih promjena u dohotku pojedinih zemalja). Mnogi transferi savezne vlade, osobito temeljna socijalna potpora poput bonova za hranu, nemaju gotovo nikakva učinka na lokalni poslovni ciklus. S prihodovne strane, ni savezni sustav oporezivanja ne može uspješno apsorbirati šokove na državnoj razini iz jednostavna razloga što glavni izvor saveznih prihoda koji također reagira na poslovni ciklus, tj. savezni porez na dohodak, čini manje od 10 posto BDP-a.Neosjetljivost kako savezne potrošnje, tako i saveznog dohotka, na uvjete u lokalnom poslovnom ciklusu objašnjenje je zašto se samo vrlo mali dio (oko 10 do 15 posto) svih šokova BDP-a zasebnih država apsorbira putem automatskih transfera američkoga saveznog proračuna. Jedna od zamisli koja se u Europi s vremena na vrijeme pojavljuje i veliča jest ona o stvaranju svojevrsnoga fonda za osiguranje u slučaju nezaposlenosti na razini Europske unije ili barem eurozone. Ta ideja na prvi je pogled doista primamljiva. No, i u tom pogledu usporedba s američkim iskustvom odvodi nas u pogrešnu smjeru.

Pred četirima predsjednicima ključnih europskih institucija (Europske komisije, Europskog Vijeća, Europske središnje banke i Eurogrupe) nalazi se ključno pitanje koje će se naći u samoj srži izvještaja o tome kako reformirati zajedničku valutu. Treba li eurozoni zaseban proračun? U prilog tome ide argument da monetarna unija Sjedinjenih Američkih Država puno bolje funkcionira jer se velikim saveznim proračunom ublažavaju asimetrični šokovi, odnosno šokovi za pojedine države. Tvrdi se da bi tako i eurozona trebala imati vlastiti proračun, kojim bi svojim članicama pružila automatsko osiguranje. Zagovornici toga stava, međutim, pogrešno tumače američko iskustvo.Točno je da u SAD-u, kao i u većini saveznih država, savezni proračun redistribuira dohodak po regijama, čime pridonosi međuregionalnim prihodovnim razlikama. Međutim, iako je to opetovano dokumentirano u brojnim primjerima, zaključak da se takva redistribucija može izjednačiti s apsorpcijom šokova jednostavno je pogrešan i netočno izveden.

Pogrešna usporedba
Primjerice, u istim tim Sjedinjenim Američkim Državama savezni proračun izjednačuje velik dio (prema procjenama, između 30 i 40 posto) razlika u prihodu po stanovniku u različitim državama jer siromašnije države u prosjeku plaćaju manje poreza na dohodak i primaju više sredstava od savezne vlade. To, međutim, ne znači da su navedeni mehanizmi istodobno osiguranje od šokova (naglih promjena u dohotku pojedinih zemalja). Mnogi transferi savezne vlade, osobito temeljna socijalna potpora poput bonova za hranu, nemaju gotovo nikakva učinka na lokalni poslovni ciklus. S prihodovne strane, ni savezni sustav oporezivanja ne može uspješno apsorbirati šokove na državnoj razini iz jednostavna razloga što glavni izvor saveznih prihoda koji također reagira na poslovni ciklus, tj. savezni porez na dohodak, čini manje od 10 posto BDP-a.Neosjetljivost kako savezne potrošnje, tako i saveznog dohotka, na uvjete u lokalnom poslovnom ciklusu objašnjenje je zašto se samo vrlo mali dio (oko 10 do 15 posto) svih šokova BDP-a zasebnih država apsorbira putem automatskih transfera američkoga saveznog proračuna. Jedna od zamisli koja se u Europi s vremena na vrijeme pojavljuje i veliča jest ona o stvaranju svojevrsnoga fonda za osiguranje u slučaju nezaposlenosti na razini Europske unije ili barem eurozone. Ta ideja na prvi je pogled doista primamljiva. No, i u tom pogledu usporedba s američkim iskustvom odvodi nas u pogrešnu smjeru.

Španjolska primjer razlika
U Sjedinjenim Američkim Državama osiguranje u slučaju nezaposlenosti organizirano je na državnoj razini, a savezna vlada intervenira jedino u slučaju velike recesije u cijeloj državi, kada omogućuje dodatna sredstva za dugoročno nezaposlene. Međutim, ta se podrška u tom slučaju pruža svim državama, dakle ne pomaže samo onima najteže pogođenima. Nadalje, naknade za nezaposlenost nisu tako važne kako se često pretpostavlja. U većini zemalja one čine tek oko dva do tri posto BDP-a, čak i tijekom obuhvatne recesije. U SAD-u je godišnja savezna potrošnja na dodatke u posljednjih nekoliko godina iznosila samo oko jedan posto BDP-a. Stoga je jasno da sustav osiguranja u slučaju nezaposlenosti u eurozoni nikada ne bi uspio ublažiti velike šokove poput onih koji su zadesili Irsku ili Grčku, gdje je BDP pao za više od 10 posto. Španjolski slučaj dobar je primjer još jedne osobine europskih gospodarstava zbog koje je vrlo teško zagovarati neki oblik savezne pomoći za nezaposlene. Nezaposlenost u Španjolskoj trenutačno iznosi oko 30 posto, što je samo po sebi dobro opravdanje za neki oblik apsorpcije šokova. No, nezaposlenost u Španjolskoj oduvijek je viša nego u ostatku eurozone, a na jednoznamenkastu brojku spustila se samo tijekom neodrživa građevinskog procvata. Dakle, bilo kakvom zajedničkom financijskom shemom za nezaposlene riskiralo bi se financiranje dugoročne nezaposlenosti nastale zbog prekrutih institucija tržišta rada pojedinih država koje već desetljećima odolijevaju prijeko potrebnim reformama. Sve u svemu, teško je temeljiti argumente za određeni oblik mehanizma apsorpcije šokova na američkom iskustvu. No, kako objasniti činjenicu da globalna financijska kriza nije potaknula regionalne bankarske krize u SAD-u, dok su bankarski sustavi nekoliko zemalja članica eurozone pod tolikim stresom da ih vlade moraju spašavati (a onda te države traže spas iz fonda eurozone)?

Irska nije Nevada
To je odraz još jednog aspekta američke strukture, koji također nije vrlo popularan. Naime, američka bankarska unija pruža osjetnu zaštitu od lokalnih financijskih šokova. Primjerice, lokalni procvat tržišta nekretnina te zatim njegova propast u Nevadi bili su jednako težak udarac poput onoga koji su doživjele Španjolska ili Irska. No, u Nevadi, koja je veličinom slična Irskoj, gubitke lokalnog bankarskog sustava apsorbirale su savezne bankarske institucije, ponajprije Federal Deposit Insurance Corporation, te savezne agencije za hipotekarno refinanciranje kao što su Fannie Mae i Freddie Mac. U Nevadi se ta potpora popela na između 10 i 20 posto njezina državnog dohotka. Irska bi neupitno bila u puno boljem stanju da joj je bio omogućen transfer toga opsega.To nas dovodi do vrlo jednostavna zaključka: dugoročna stabilnost eura puno više ovisi o izradi konačnog plana za europsku bankarsku uniju negoli o osmišljavaju novog proračuna eurozone.

© Project Syndicate, 2012.

Daniel Gros, ravnatelj je Centra za europske političke studije

Autor: Daniel Gros
11. prosinac 2012. u 22:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close