Kada se Carlos Acosta, glavni gostujući izvođač londonskog Kraljevskog baleta vratio na svoju rodnu Kubu, otkrio je napuštenu plesnu školu te se zakleo da će joj ponovno udahnuti život. No Acostov san o otvaranju plesnog centra u jednoj od najpoznatijih građevina iz kubanske revolucijske ere naišao je na protivljenje njezina arhitekta, a ova je razmirica podijelila kubansku kulturnu elitu i privukla pažnju arhitekata iz inozemstva.

Kako socijalistički model koji vlada na ovome otoku postupno mijenja oblik, spomenuti spor odraz je šire rasprave o baštini posljednjih 50 godina te o tome tko bi i kako trebao odrediti budući smjer Kube. "Ovo je naša povijesna baština, koju smo umalo izgubili", kaže Acosta (39), koji je ovoga mjeseca bio u Havani radi nastupa na Međunarodnom baletnom festivalu. U sljedećih nekoliko godina planira umirovljenje na Kubi, a spomenuti plesni centar zamišlja kao magnet za studente, izvođače i zaljubljenike u ples općenito. "Važno je da nova generacija Kubanaca pomogne", smatra Acosta, jedan od 11 djece iz radničke obitelji iz Havane. Sporna građevina koju je osmislio talijanski arhitekt Vittorio Garatti, dio je kompleksa pet Državnih škola za umjetnost čiju je izgradnju još 1961. naručio Fidel Castro, a koje su podignute tijekom zanosa revolucionarnim optimizmom na bogatim terenima nekadašnjeg ladanjskog kluba. Arhitekti su stvorili zmijoliki labirint građevina. Kako se Kuba odmicala prema pragmatičnoj arhitekturi sovjetskog stila, senzualne strukture počelo se smatrati preraskošnima i elitističkima.

Stoga je izgradnja obustavljena 1965., pa je cijeli nedovršeni kompleks prepušten na milost i nemilost poplavama, vegetaciji, skvoterima i skupljačima otpada. No najednom su te zgrade postale slavne. Svjetski fond za spomenike iz New Yorka stavio ih je 2000. godine na popis 100 najugroženijih lokacija.Garatti, kojemu je danas 85 godina, dugo se nadao da će uspjeti dovršiti baletnu školu, niz paviljona od terakote s kupolama. Ali kaže da se osjeća kao da ga je Acosta pretekao u toj namjeri te se protivi planovima o mijenjanju određenih dijelova unutrašnjosti zgrade. Naime, Acosta želi prilagoditi kružni plesni "laboratorij" tako da može funkcionirati i kao pozornica s gledalištem sposobna primiti publiku od 530 osoba. Postojeće učionice namjerava pretvoriti u smještaj za goste ili studije. Garatti se protivi svim tim planovima. "Imam autorska prava kada je riječ o promjenama i adaptacijama", izjavio je Garatti.

Nitko se ne smije ni približiti ovim građevinama bez dozvole Državne komisije za spomenike, tijela čije članstvo broji nekoliko desetaka intelektualaca. Mario Coyula, ugledni arhitekt i član komisije, kaže kako nije izgledno da će ona odobriti bilo koji projekt bez Garattijeva blagoslova. Alternativa bi bila potpuno propadanje građevine, što je mogućnost koju neki Garattijevi kolege smatraju boljom od toga da mu netko prtlja i gazi po autorskom djelu. Acosta kaže da će svoj san ostvariti negdje drugdje bude li to potrebno, iako bi doista želio projekt pokrenuti u rodnom gradu. "I ja želim ostaviti vlastiti trag na Kubi", kaže. "Za to ću se boriti svim silama."

Victoria Burnett