Uragan koji je nedavno poharao istočnu obalu Sjedinjenih Američkih Država, koji sam i osobno iskusio na jugu Manhattana, još je jedan u nizu ekstremnih vremenskih poremećaja iz kojega bi trebalo izvući pouku. Klimatolozi već dugo ističu da su takvi događaji sve češći i veći, a ti bi dokazi trebali utjecati na mjere predostrožnosti i natjerati nas da ih redovito revidiramo. Dvije su ključne komponente pripreme na katastrofe. Jedna, koja s razlogom privlači najviše pozornosti, jest sposobnost brze i učinkovite reakcije. Takva će sposobnost uvijek biti nužna i rijetko tko dovodi njezinu važnost u pitanje. Kada je nema ili kada je manjkava, gubici života i uvjeta za život mogu biti grozni. Sjetimo se samo uragana Katrina, koji je 2005. godine poharao Haiti i New Orleans. Druga komponenta obuhvaća ulaganja koja smanjuju očekivanu štetu po gospodarstvo. Taj aspekt pripreme obično privuče znatno manje pozornosti.

Ključna infrastruktura
SAD je iz iskustva s uraganom Katrina izvukao pouke za jačanje sposobnosti reakcije, što se pokazalo u brzoj i učinkovitoj intervenciji nakon uragana Sandy. No, ulaganja u kontrolu razmjera štete i dalje se zanemaruju. Kako bi se ponovno na pravilan način pristupilo toj neravnoteži, treba se usmjeriti na ključnu infrastrukturu. Naravno, ne možemo pri određenom proračunu spriječiti sve moguće oblike štete od nesreća, koje izbijaju naglo i na nepredvidivim mjestima, no neki oblici štete imaju znatno povećan učinak. Takva je, primjerice, šteta na ključnim sustavima kao što je električna mreža te informacijske, komunikacijske i prometne mreže, koje čine platformu za funkcioniranje modernih gospodarstava. Razmjerno skromna ulaganja u otpornost i povezanost tih sustava donose velik povrat, iako je riječ o povratu u povremenim intervalima. Primjer New Yorka možemo smatrati oglednim. Južni dio Manhattana ostao je bez struje gotovo jedan cijeli radni dan, navodno zato što je glavnu trafostanicu, koja se nalazi uz East River, srušio i preplavio plimni val zbog uragana Sandy. Prije toga nije osmišljeno alternativno rješenje za dostavu struje. Trošak tog nestanka struje zasigurno je golem iako ga je teško izmjeriti. Za razliku od gospodarskog poticaja koji nastaje zbog ulaganja u popravak materijalne štete, to je strahovit gubitak. Možda nije moguće izbjeći nestanke struje na lokalnoj razini, no moguće je razviti dalekovodne mreže koje su manje osjetljive, pa će teže doći do blokiranja velikih dijelova gospodarstva – to se postiže zalihosnom gradnjom.

Ovisni o kontinuitetu
Slične pouke proizašle su nakon tsunamija koji je sjeveroistok Japana pogodio 2011., osobito kad je riječ o globalnim nabavnim lancima. Oni su danas sve otporniji zbog udvostručenja nekad jedinstvenih protočnih lanaca, koji mogu srušiti znatno veće sustave. Stručnjaci za sigurnost kiberprostora s pravom su zabrinuti zbog mogućnosti obustave cijeloga gospodarstva zbog napada i onesposobljenja kontrolnih sustava u električnim, komunikacijskim i prometnim mrežama. Učinak prirodnih katastrofa manje je sustavan. No, ako prirodna nepogoda onemogući ključne komponente mreža koje nemaju zalihosne sustave, učinak će biti jednak. Čak je i brza reakcija učinkovitija ako su ključne mreže i sustavi, a osobito dalekovodna mreža, otporni. Zašto ne ulažemo dovoljno u otpornost ključnih sustava naših gospodarstava?  Jedan je argument za to da zalihost u normalnim vremenima izgleda poput štete ili viška, pa izračuni isplativosti poništavaju svako veće ulaganje. To je posve pogrešno: procjene brojnih stručnjaka pokazuju da se ugrađena zalihost isplati osim ako se na potencijalne razorne događaje ne gleda s nerealno niskim očekivanjima. To nas vodi do drugoga, vjerojatnijeg objašnjenja, koje je psihološke naravi. Uglavnom, naime, podcjenjujemo i mogućnosti i posljedice onoga što se u svijetu ulaganja naziva "događajima lijevog kraja". Taj uzorak pogoršavaju i loši poticaji. Ulagači ili glasači određuju poticaje agenata, bilo da je riječ o osobama koje upravljaju imovinom ili o izabranim dužnosnicima i tvorcima politike. Ako ulagači ili glasači ne razumiju sustavne rizike, njihovi agenti, čak i ako ih razumiju, možda neće moći reagirati da ne izgube potporu, bilo da je riječ o glasovima ili imovini kojom se upravlja. S druge strane, institucije koje uvelike ovise o kontinuitetu – primjerice, bolnice, tvrtke za izdvojeno poslovanje u Indiji i burze – ulagat će u svoje zalihosne sustave. No, time se zanemaruje cijeli niz pitanja vezanih uz mobilnost, sigurnost i smještaj zaposlenika.

Samoosiguranje i održavanje
Širi uzorak samoosiguranja zbog nedovoljna ulaganja u otpornu infrastrukturu neučinkovita je te znatno slabija opcija. Nedovoljna ulaganja u infrastrukturu, pa tako i odgađanje održavanja, raširena su ondje gdje su posljedice nesigurne ili nisu neposredne. U stvarnosti su nedovoljna ulaganja i ulaganja s financiranjem duga bolja nego nikakva ulaganja imaju li se na umu svi golemi gubici. Gradovi i države koji žele biti žarišta ili ključne točke državnih ili globalnih financijskih i gospodarskih sustava moraju biti predvidivi, pouzdani i otporni. To podrazumijeva transparentan pravni sustav te sposobno, konzervativno i protuciklično makroekonomsko upravljanje, no uključuje i materijalnu otpornost te sposobnost podnošenja šokova. Žarišta koja nisu otporna prilikom pada stvaraju golemu kolateralnu štetu, a vremenom će ih zamijeniti otpornije alternative.

© Project Syndicate, 2012.

Michael Spence, dobitnik je Nobelove  nagrade za  ekonomiju, profesor ekonomije na Fakultetu ekonomije Stern na Sveučilištu u New Yorku te viši suradnik Institua Hoover pri Sveučilištu Harvard. Autor je knjige The Next Convergence – The Future of Economic Growth in a Multispeed World (www.thenextconvergence.com)