Odgovori li država potvrdno na jednu od dvije pristigle ponude za Dalmacijavino, zasigurno bi to bio jedan od najuspješnijih privatizacijskih poslova u Hrvatskoj. Na ponovljenom natječaju za prodaju splitskog vinara, koji je u dugogodišnjoj blokadi i čije obveze više puta premašuju temeljni kapital tvrtke, dva su potencijalna kupca Željko Kerum i Rade Zdrilić prošlog tjedna dali, ukupno gledajući, po šestotinjak milijuna kuna vrijedne ponude. Međutim, muk koji je nastao nakon otvaranja tih ponuda, a koje unatoč 90-postotnom popustu za dionice zbog golemih obveza tvrtke zapravo nitko nije očekivao u drugom krugu, vrlo je znakovit. Iako stručne službe Fonda za privatizaciju tek detaljno analiziraju ponude Keruma i Zdrilića i provjeravaju bonitet njihovih tvrtki, u Vladinim je krugovima malo optimizma da bi ta transakcija mogla biti i zaključena. Izglednije je, tvrde naši izvori, da će se kupac za Dalmacijavino ipak tražiti u trećem krugu kada će se dionice nuditi uz posebne uvjete, odnosno otpis dijela potraživanja države prema tom poduzeću, no ovisno o analizi i procjeni HFP-ovaca preostaje i solucija da se s Kerumom ili Zdrilićem još dodatno pregovara kako bi država ishodila čvršća jamstva za realizaciju ponuda. Oba su kupca, naime, ponudili minimalnu traženu cijenu za dionice, odnosno 10 posto od nominalne vrijednosti (Kerum 12,37 milijuna kuna, Zdrilić 12,41 milijuna kuna), te pokrivanje obveza prema državnim vjerovnicima, koje iznose oko 380 milijuna kuna. Oba su takmaca u ponudama izrazila i spremnost podmirenja obveza prema vjerovnicima, a koje, prema propozicijama natječaja, trebaju biti podmirene na dan zaključenja sporazuma. To znači da se kupoprodajni ugovor ne bi potpisao dok odabrani kupac od Ministarstva financija ne dobije potvrdu o uplati cjelokupnog iznosa kojeg Dalmacijavino duguje državi. Kerum je, međutim, u tom dijelu ponude naveo kako bi obveze pokrio – prema dogovoru s državom. Prema uvjeravanjima iz HFP-a, ne budu li podmirene obveze kako je traženo u natječaju, kupoprodajni ugovor neće niti biti potpisan. To je, podsjećaju iz Fonda, uobičajena praksa kod prodaje putem javnih natječaja, no činjenica da još nitko u privatizaciji nije preuzeo na sebe jednokratno podmirenje tolikih obveza kod mnogih je izazvala priličnu sumnju.

Dinamika ulaganja
Dodatne rezerve postoje i u vezi ulaganja na koje su se u ponudama obvezali Kerum i Zdrilić. Kerum, naime, nudi nešto manja ulaganja od Zrilića, 180 milijuna kuna. Zrilić nudi 235 milijuna kuna. No Kerumova su ulaganja najvećim dijelom iz vlastitih sredstava, a i povoljnija je dinamika ulaganja od one koju nudi Zdrilić. Kerum, naime, najveća ulaganja tijekom petogodišnjeg razdoblja planira u prvoj godini nakon preuzimanja, čak 100 milijuna kuna, dok bi u iduće dvije godine uložio po 25 milijuna, te potom u sljedeće dvije godine po 15 milijuna kuna. Kod Zdrilića je ta dinamika obratna, u prvoj godini uložio bi 30 milijuna, druge godine 35 milijuna, treće 50 milijuna, a posljednje dvije godine izveo bi najveća ulaganja, po 60 milijuna kuna. Takva dinamika vezana je i uz izvore ulaganja jer i sam u ponudi najavljuje da bi se znatnije oslanjao na kredite na teret društva.

Zadržavanje radnika
Problematično je, međutim, kod oba ponuđača što za ulaganja kao instrument osiguranja ne nude bankovna jamstva, što je uobičajena praksa u privatizacijama putem javnih natječaja već nude korporativna jamstva. Obje su tvrtke prema dostupnim podacima visoko zadužene pa će se zasigurno, ocijeni li se da su ostali uvjeti iz ponuda državi prihvatljivi, o instrumentima osiguranja dodatno pregovarati s potencijalnim kupcem. Iako se javno zaposlenici Dalmacijavina još nisu očitovali, vjerojatno će s njihove strane biti dosta pritisaka vezanih uz obvezu zadržavanja postojećeg broja (gotovo 500 radnika) na rok od najmanje godinu dana. Iako je taj uvjet standard u privatizaciji, Kerum navodi i mogućnost premještanja radnika Dalmacijavina “unutar grupe”. To će pitanje, očigledno, na dnevni red doći tek ako se pokaže da su ponuđači sposobni ispuniti ostale preduvjete za zaključenje kupoprodajnog ugovora. Za Dalmacijavino postoji izražen interes i ostalih “igrača” iz branše, prije svega Badela 1862., Moralićeva Kutjeva i hvarskog vinara Antuna Plančića, a među potencijalnim kupcima spominju se i poduzetnici Milan Lučić, Dmitrij Željeznjak, Svjetlan Stanić pa čak i Agrokor Ivice Todorića. Navodno postoji i nekoliko ozbiljnih investitora iz zapadne Europe i Izraela. Svi oni procijenili su kako je cijena u ovom krugu prodaje Dalmacijavina previsoka, te čekaju rasplet događaja i eventualni treći krug.

Ponuđači se ne bave vinarstvom

Dva ponuđača u ovom krugu, pak, nisu iz branše. Zdrilićeva tvrtka Lujo d.o.o. osnovana je 1990. godine, a bavi se trgovinom i turizmom. Posjeduje trgovački centar Central u Rijeci, skladište za veleprodaju u Lovranu, te više maloprodajnih mjesta, a u sklopu tvrtke je i ugostiteljsko poduzeće Risnjak, hoteli Lostura i Bakarac, kamp Klenovica i Kozica, restoran Ribarska koliba, te poduzeće za izolaciju i montažnu djelatnost Termika u Rijeci. Prema dostupnim podacima, zapošljava 60 radnika, a ukupni prihodi tvrtke kreću se oko 20 milijuna kuna. Vodeći splitski trgovac Kerum bi u slučaju da se njegova ponuda prihvati kupnjom Dalmacijavina definitivno postao najizdašniji kupac u HFP-u. Lani je, naime, kupio splitsko hotelsko poduzeće Adriatic u sklopu kojeg je poznati hotel Marjan, a za kojeg je platio 170 milijuna kuna, te obećao 190 milijuna kuna ulaganja, a potom je, doduše nešto povoljnije, putem burze, došao do vlasništva u Koteksu.