Stanje eura i eurozone i dalje je nesigurno, no zbog nedavnih događaja u Europskoj središnjoj banci (ECB) te na globalnim financijskim tržištima vrijedi razmotriti pozitivan scenarij za budućnost zajedničke valute. Europska središnja banka obećala je kupiti talijanske i španjolske obveznice kako bi im kamate ostale niske, pod uvjetom da te zemlje zatraže kredite Europskog stabilizacijskog mehanizma te pristanu na fiskalne reforme. Njemački ustavni sud odobrio je sudjelovanje Njemačke u Europskom stabilizacijskom mehanizmu, a kancelarka Angela Merkel dala je blagoslov za plan kupnje obveznica ECB-a unatoč oštrom javnom protivljenju Bundesbanke. Međunarodno je tržište obveznica izrazilo odobravanje smanjivši kamate na desetogodišnje talijanske obveznice na 4,8 posto, a španjolske na 5,5 posto. Stope talijanskih obveznica već su počele padati i prije nego što je predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi najavio uvjetni plan kupnje obveznica, što je odraz znatna napretka koji je vlada talijanskog premijera Marija Montija već ostvarila.

Talijanski oporavak 2013.

Novi će zakoni znatno usporiti rast mirovinskih beneficija bez nepovoljnih utjecaja na poticaje, do kojih bi došlo da su povećane stope poreza na osobni dohodak ili PDV. U skladu s tim reformama, Međunarodni monetarni fond nedavno je predvidio da će 2013. godine Italija imati ciklički prilagođen proračunski suficit od gotovo 1 posto BDP-a. No, kako će Italija sljedeće godine još biti u recesiji, očekuje se da će stvarni deficit iznositi 1,8 posto BDP-a te stoga povećati državni dug. No, Italija će doživjeti gospodarski oporavak, a proračun će prijeći u suficit. Kad tržišta vide da se to sprema, kamate na talijanski dug bit će još niže. S obzirom na vrlo velik državni dug Italije, plaćanje kamata fiskalni deficit povećava za više od 5 posto BDP-a. Spoj gospodarskog oporavka i nižih kamatnih stopa stvorio bi povoljnu dinamiku u kojoj se pad kamatnih stopa i povećanje proračunskog suficita međusobno podržavaju. Situacija u Španjolskoj nije toliko dobra. Unatoč smanjenju vladine potrošnje i povećanju poreza, MMF i dalje predviđa da će fiskalni deficit uz cikličke prilagodbe 2013. godine premašiti 3,2 posto BDP-a, a 2015. 2,3 posto BDP-a. Ključ za rješavanje španjolskih financijskih problema leži u poluautonomnim regijama koje generiraju potrošnju te financijski teret prebacuju na Madrid. Možda će uspjeh Italije Španjolsku uvjeriti da prigrli teške mjere koje smanjuju predviđeni budući deficit, a da ne mora uvesti dodatne mjere štednje. Ako Italija i Španjolska budu imale proračunske suficite i manji omjer duga i BDP-a, financijska će tržišta smanjiti kamatne stope na svoje obveznice bez predložene kupnje Europske središnje banke. To bi umanjilo ozbiljan rizik da bi Europska središnja banka mogla početi kupovati obveznice na temelju dogovorenih financijskih paketa, a potom bila prisiljena reagirati ako ih vlade ne ispune.

Neravnoteža na tekućem računu

Ništa od navedenoga ne bi bilo dovoljno za spas Grčke, gdje se fiskalni deficit popeo na 7,5 posto BDP-a, ili Portugala, koji bilježi fiskalni deficit od 5 posto BDP-a. No, ako Italija i Španjolska više ne budu u opasnosti od bankrota ili napuštanja eurozone, Njemačka i druge vodeće članice eurozone imat će prostora odlučiti hoće ili dalje financirati ove državice ili ih ljubazno zamoliti da napuste euro i vrate se domaćim valutama. Štoviše, čak i u optimističnom scenariju ostaje problem deficita na tekućem računu Italije, Španjolske i drugih rubnih zemalja. Razlike u rastu proizvodnje i plaća u zemljama eurozone i dalje će izazivati razlike u konkurentnosti na međunarodnom tržištu, što će dovesti do neravnoteže u trgovini i na tekućem računu. Njemačka trenutačno na tekućem računu ima višak od oko 215 milijardi dolara godišnje, a ostatak eurozone ima deficit od otprilike 140 milijardi dolara godišnje. Italija, Španjolska i Francuska imaju manjak na tekućem računu koji iznosi dva ili više posto BDP-a. Kako se budu oporavljali od cikličkih recesija, osobni će dohodak rasti, što će dovesti do povećanja uvoza te još većeg deficita na tekućem računu. Ti se deficiti moraju financirati putem neto priljeva iz fondova iz drugih zemalja. Da Italija, Španjolska i Francuska nisu dio eurozone, mogle bi dopustiti devalvaciju svoje valute; zbog slabijeg tečaja porastao bi izvoz i smanjio se uzvoz te pokrio deficit na tekućem računu. Štoviše, zbog povećanja izvoza i okretanja od izvoza prema domaćoj proizvodnji robe i usluga ojačala bi se njihova gospodarstva, pa bi se smanjio fiskalni deficit jer bi porezni dohodak rastao a žiropromet se smanjivao. Snažnije bi gospodarstvo pomoglo domaćim bankama putem smanjenja potencijalnih nenaplativih dugova i kredita. No, Italija, Španjolska i Francuska dio su eurozone i ne mogu devalvirati valutu, a upravo zato smatram da bi te zemlje, a i eurozona općenito, imale koristi od deprecijacije eura. Iako im slabiji euro ne bi povećao konkurentnost u odnosu na Njemačku i druge zemlje eurozone, povećao bi im konkurentnost u odnosu na zemlje koje nisu članice eurozone. Ako vrijednost eura padne od 20 do 25 posto, približi se dolaru i oslabi u istom omjeru u odnosu na druge valute, deficiti na tekućem računu Italije, Španjolske i Francuske smanjili bi se, a njihova gospodarstva ojačala. Njemački bi izvoz također imao koristi od slabijeg eura, pa bi gospodarska potražnja u Njemačkoj porasla.

Privremeni učinak

Ironično je to što je ponuda Europske središnje banke o kupnji talijanskog i španjolskog duga pogoršala vanjsku neravnotežu tako što je povećala vrijednost eura. Možda je samo riječ o privremenom učinku, pa će vrijednost eura pasti kad globalna financijska tržišta prepoznaju da je za smanjenje deficita na tekućem računu ovih triju zemalja potreban slabiji tečaj, a ako do toga ne dođe, sljedeći će izazov Europske središnje banke biti pronalazak metode za smanjenje vrijednosti eura pregovorima.

© Project Syndicate, 2012.

Inovativna platforma

Hrvatska želi više gostiju visoke platežne moći

ključni rokovi

Bez licence nema poslovanja: Novi rokovi za kripto tvrtke u Hrvatskoj

Martin Feldstein, profesor ekonomije na Harvardu, bivši je predsjednik Reaganova Vijeća savjetnika u gospodarstvu i predsjednik Državnog ureda za gospodarska istraživanja