Iako neki reporteri i analitičari pridaju sudbonosno značenje uvjerljivoj retorici Mitta Romneyja i blijedom, zbunjenom držanju Baracka Obame na prvom međusobnom sučeljavanju pred kamerama, debate zapravo nisu odlučile mnogo američkih predsjedničkih izbora. Iako nije pravilo, pogreške i gafovi tijekom debata katkad imaju presudan utjecaj na rezultat izbora, primjerice 1960., 1976. i 2000. Ne mora se raditi o izrečenoj gluposti, već o kandidatovu držanju pa i o zdravstvenom stanju. Baš je to bio slučaj 1960., u prvoj debati prikazanoj na televiziji, u kojoj su se sučelili demokratski kandidat John F. Kennedy i republikanac Richard Nixon. Kennedy je bio sabran i opušten, a Nixon je izgledao nelagodno i uznojeno. Štoviše, znoj mu je kapao s lica tijekom cijele debate. To je javnost usmjerilo prema Kennedyju iako Nixonov znoj nije bio posljedica nesnalaženja u raspravi, već preležane bolesti. Prije debate bio je dvanaest dana u bolnici zbog operacije koljena i zaraze stafilokokom te je bio izgubio na kilaži i doimao se slabim. A znakovi slabosti nikad nisu nikome pomogli u političkom nadmetanju. Na Nixonovu žalost njegovu je lošu formu u opreci s JFK-ovom svježinom vidjelo 77,3 milijuna ljudi – dvije trećine odraslih građana Sjedinjenih Američkih Država.  

Ne postoji sovjetski blok!

Političke su debate stvar privida koliko i sadržaja. Privida možda i više. Prosječnom je gledatelju lakše primijetiti kako kandidat izgleda, kakvim tonom govori i kako gestikulira nego proniknuti u sadržaj. No ponekom se kandidatu omakne izjava koju svatko prepozna kao budalaštinu. To se dogodilo republikancu Geraldu Fordu 1976. u raspravi s Jimmyjem Carterom. Forda je u nastojanju da se domogne svojega drugog mandata zaustavilo nepoznavanje geopolitičke situacije u istočnoj Europi. Upitan o odnosu Sjedinjenih Američkih Država i najljućeg neprijatelja, Sovjetskog Saveza, bubnuo je da "ne postoji sovjetska dominacija u istočnoj Europi i da je nikad neće biti za vrijeme Fordove administracije".Moderator Max Frankel bio je zbunjen Fordovom opaskom te ga je zamolio da je pojasni, no ovaj se još dublje zakopao. "Ne vjerujem da Jugoslaveni smatraju da su pod sovjetskom dominacijom. Ne vjerujem da Rumunji smatraju da su pod sovjetskom dominacijom. Ne vjerujem da Poljaci smatraju da su pod sovjetskom dominacijom. Svaka od tih država je nezavisna, autonomna. Ima svoju teritorijalnu cjelovitost i SAD ne priznaju da su te države pod dominacijom Sovjetskog Saveza." Budući da je sovjetska prisutnost na europskom istoku bila općepoznata i u američkim medijima vrlo često spominjana činjenica, glasači su zaključili da s Fordovim poimanjem vanjske politike nešto nije u redu i uveli Cartera u Bijelu kuću.

Reaganu Oscar za debate

Desničarski establišment nije slučajno izabrao Ronalda Reagana kao svoju perjanicu u izborima. Duhovit i rječit bivši glumac s lakoćom se obračunavao sa svojim protivnicima a da se pritom nije doimao nadmenim. Tijekom debate 1980. Carter je pružio opširan i sadržajan odgovor u vezi sa zdravstvenim osiguranjem. Reagan je nedostatak protuargumenata nadoknadio u holivudskom stilu. Jednostavno se okrenuo prema suparniku i rekao mu: "Opet tjeraš po svojem" (There you go again.), omalovaživši Carterovu opširnost i iznesene podatke. Četiri godine poslije, kad se suočio s Walterom Mondaleom, na jedno je pitanje odgovarao prilično dekoncentrirano, što je ponukalo protivnika da iz rukava izvuče argument poodmakle dobi i napomene da je Reagan već tada sa 73 godine bio najstariji američki predsjednik. Međutim, Reagan je izveo blistav protunapad izjavivši: "Ne namjeravam se u ovoj kampanji baviti pitanjem dobi. Neću u političke svrhe iskorištavati mladost i neiskustvo svojeg protivnika." U debati 1988. protiv republikanca Georgea H. W. Busha demokrat Michael Dukakis poskliznuo se na pitanju smrtne kazne iako mu valja priznati da je ostao dosljedan svojim uvjerenjima. Poznatog protivnika smaknuća moderator Bernard Shaw pomalo je iznenađujuće pitao bi li ipak bio za pogubljenje nekoga tko bi silovao i ubio njegovu suprugu Kitty.  "Ne bih, i mislim da znate da sam cijelog života protiv smrtne kazne", odlučno je uzvratio Dukakis ispavši u očima većine birača i analitičara hladnim i rezerviranim. Iako i je Shaw doživio kritike zbog izazovnog pitanja, posljedice su bile teže za Dukakisa. Njegov je rejting nakon debate potonuo, a u Ovalni je ured zasjeo Bush.

Uzdasima do poraza

George Bush stariji zabrljao je na debati protiv Billa Clintona i Rossa Perota 1992. Kad ga je netko iz gledateljstva pitao kako su se gospodarske nevolje SAD-a odrazile na njega, on je jednostavno popravio odijelo, pogledao na sat i započeo dugačku tiradu koja nije bila sasvim povezana s pitanjem. Vjerojatno mu je sinulo da javnost ne bi najbolje prihvatila istinit odgovor – da recesija nikako nije naudila bogatstvu i moći dinastije Bushovih. No prezrivo gledanje na sat i okolišanje imali su jednako razoran učinak. Njegovu reakciju, protumačenu kao pomanjkanje empatije s tegobama običnog Amerikanca, birači su kaznili izborom Clintona za predsjednika. Al Gore je vrhunski intelektualac, čija naobrazba imponira liberalnom i obrazovanom dijelu biračkog tijela, a provincijalcima ide na živce. Da se približi priprostijim glasačima, Gore se u kampanji 2000. ponašao ležernije pa je na javne nastupe dolazio u puloverima. No prilikom debata s Georgeom W. Bushom spotaknuo se na banalnoj stvari. Dok je republikanski kandidat govorio, Gore je u više navrata glasno uzdahnuo, što je djelovalo neozbiljno, čak i nepristojno, a usput je i komičarima poslužilo kao povod za šale i parodije. Bivši se dopredsjednik iz Clintonove ere još jednim potezom otuđio od birača. U jednom je trenutku, odgovarajući na pitanje, zakoračio i prišao do Busha, što je neke podsjetilo na ponašanje školskih nasilnika dok prijete slabijima. Kao što će simpatizeri demokrata redovno napomenuti, u konačnici pobjednika tih izbora nisu presudili Goreovi uzdasi ni držanje, već brojački inženjering u Floridi, saveznoj državi pod nadzorom tadašnjega guvernera Jeba Busha, brata predsjedničkog kandidata i sina prethodnog predsjednika.

Gdje li je ta Libija?

Marketing sutrašnjice

Panel ‘Mediji i marketing’: Koja su tri najveća pomaka obilježila ovu godinu

alat za uštede i konkurentsku prednost

Svatko tko se registrira do kraja ove godine dobiva 100 besplatnih računa

Romney i Obama iskusni su govornici i vjerojatno neće od sebe napraviti budale. Mnogo su više humorističnih materijala u proteklih godinu i pol pružili konkurenti za predsjedničkoga kandidata republikanske stranke. Rick Perry osramotio se nepoznavanjem vlastitoga političkog programa. Kad se moderator John Harwood dotakao Perryjeva plana za ukidanje triju saveznih agencija radi uštede, ovaj se uspio sjetiti samo dviju: Agencije za trgovinu i Agencije za obrazovanje. "Zar se ne možete sjetiti treće", pitao ga je moderator nakon što je kandidat šutio 53 sekunde. Kad mu je sinulo da je bilo riječi o Agenciji za energiju, njegova je sudbina u republikanskim izborima već bila zapečaćena. Još se teže osramotio Perryjev suparnik, nadmeni i jezičavi Herman Cain, kojemu bi bilo mudrije da se držao svojega raširenog i uhodanog biznisa s lancem pizzerija. Upitan o reakciji Obamine administracije na tada aktualnu libijsku krizu, Cain je djelovao zapanjeno kao da mutno naslućuje tko je Barack Obama, ali i da prvi put čuje za Libiju i pukovnika Gaddafija. Svoje raskošno poznavanje vanjske politike naglasio je tvrdnjom da Kina nema nuklearno oružje, nakon čega se mirno mogao vratiti ugostiteljstvu. I treća se republikanska uzdanica proslavila gafom iako se njezino neznanje nije ticalo politike, već – znatno bezbolnije – kinematografije i kriminalistike. Želeći naglasiti da dolazi iz kraja koji daje borbenu čeljad, Michele Bachman, rodom iz Waterlooa u Iowi, spomenula je da je u istome mjestu rođen i John Wayne. Točno, ali ne legendarna zvijezda vesterna, nego John Wayne Gacy, jedan od najstrašnijih serijskih ubojica u povijesti Sjedinjenih Američkih Država!

S ponistre se vidi Šolta…

McCainova propast zvana Sarah

Deset tjedana prije predsjedničkih izbora 2008. republikanac John McCain je stajao dobro u anketama. A onda je u trenutku bunila povukao potez kojim je odlučio izbore u korist Baracka Obame. McCainovo imenovanje aljaske guvernerke Sarah Palin za dopredsjedničku kandidatkinju nije samo najveći gaf u povijesti predsjedničkih kampanja, već i trajan izvor zgražanja i podsmijeha mislećeg dijela američke javnosti.  Površna i lakomislena Palin javnim je istupima napunila YouTube, forume i kolumne, a njene bizarne izjave u televizijskim intervjuima na ABC-u i CBS-u ušle su u crnu knjigu političke gluposti. Njezina tvrdnja da je kvalificirana za vanjsku politiku jer se "s Aljaske vidi Rusija", nesposobnost da se sjeti imena ijednih američkih novina i buncanje o ključnim temama poput bailouta, zdravstvene reforme i radnim mjestima užasnuli su glasače i zapečatili McCainovu kandidaturu.

Dosjetke za sva vremena

Senatore, vi niste Kennedy

Dopredsjednički kandidati teško mogu donijeti prevagu u predsjedničkoj utrci, ali je veteran Lloyd Bentsen, kandidat za Dukakisova zamjenika u kampanji 1988., skovao dosjetku koja se i danas pamti. Upitan kako će postupiti ako bude morao preuzeti predsjedničke dužnosti, Quayle se nespretno usporedio s Johnom F. Kennedyjem. "Imam mnogo više iskustva od mnogih drugih koji su se natjecali za dužnost dopredsjednika. Imam jednako iskustva u Kongresu kao Jack Kennedy kad se kandidirao za predsjednika", rekao je legendarni antiintelektualac Quayle. Budući da to nije bio prvi put da Quayle spominje Kennedyja, Bentsen se nije suzdržao od efektnog odgovora. "Senatore, služio sam s Jackom Kennedyjem. Poznavao sam Jacka Kennedyja. Jack Kennedy mi je bio prijatelj. Senatore, vi niste Jack Kennedy." Iako je nagrađen pljeskom za opasku, Bentsen nije donio pobjedu Dukakisu, pa je nacija morala četiri godine podnositi Busha starijeg i njegovu desnu ruku Quaylea.