Kažu da će se saga Brijuni rivijera okrenuti u korist investitora jer se odustaje od modela prava građenja i ulagači će moći kupiti zemljišta ispod budućih hotela.

U zemlji pravne nesigurnosti kao što je Hrvatska takav model više odgovara ulagačima i bankama koje ih prate. No, iako je u teoriji koncesijski model bio glavna zapreka privlačenju investitora, u praksi je stvar puno složenija i ne ostavlja puno mjesta za optimizam. Pokazalo se da investicijska i poslovna klima u Hrvatskoj još ni izdaleka nisu dorasle tako velikom projektu kao što bi trebao biti Brijuni rivijera. Puno o tome zna Danko Končar, čija je tvrtka na natječaju od države dobila koncesiju pod jednim uvjetima, da bi mu ista država za 15 dana izmijenila uvijete ulaganja te ga mjesecima drži u neizvjesnosti, bez ikakve namjere da poništi natječaj. Zanimljivo je i to što Končar neće dobiti pravo na vlasništvo nad zemljištem hotela koji će graditi na Sv. Katarini, niti je imao mogućnost izbora, za razliku od ulagača koji će se javiti na novi natječaj za Hidrobazu i Pinetu. I ne samo to, nakon što su Monumenti preko noći proglašeni kulturnim dobrom, nešto se s konzervatorima navodno kuha i na Hidrobazi. Kako onda investitori, dakako, ako uopće ima onih koji vjeruju u isplativost ulaganja u Brijuni rivijeru, mogu očekivati pravnu sigurnost i povjerenje banaka? Ili računamo na njihovo domoljublje, koje očito pridonosi Končarevu strpljenju?