Grupacija specijaliziranih nakladnika školskih udžbenika uzburkala je nedavno duhove jer je njezin predsjednik Neven Antičević, vlasnik Algoritma, ustvrdio da su “buvljaci” udžbenika nelegalni jer se za takve transakcije ne plaća porez. Medijsku zbrku izazvala je, kaže, nespretno sročena izjava. Cilj njegova istupa nije bio zabraniti “buvljake” i razmjenu udžbenika, već urediti tržište na kojem Grupacija, kaže, nepošteno gubi od veće i nelojalne konkurencije. Zajednicu čine nakladnici koji izdaju udžbenike samo za određene predmete i stoga imaju specifične interese koje žele urediti, pa su i postavili zahtjeve Ministarstvu obrazovanja. Grupacija čini oko 17 posto ukupna tržišta školskih knjiga “teškog” 400 milijuna kuna, a Algoritam je tu prisutan tek s tri posto. Taj nakladnik čak i ne izdaje svoje naslove, već preprodaje strane udžbenike za strane jezike.

Treba li doista zabraniti ‘buvljake’ udžbenika? Trebaju li učenici za rabljene udžbenike, kako ste rekli, plaćati porez.
Ne, ta je izjava izvučena iz konteksta. Nitko zdrava razuma ne zauzima se za zabranu razmjene udžbenika. Moj apel da te aktivnosti treba organizirati u potpunosti je iskrivljen. Ne smije se događati da djeca u nehigijenskim uvjetima na žegi sjede na travi u parku i razmjenjuju udžbenike. To trebaju raditi u organizaciji škole ili lokalne vlasti. Na nelegalnom, divljem “buvljaku” sve je nelegalno. Apsurdno je da za to vrijeme u klimatiziranim aulama škola s dozvolom ravnatelja operiraju distributeri udžbenika pod dvojbenim okolnostima. Taj paradoks država treba regulirati, organizirana razmjena i prodaja rabljenih knjiga nikome ne smeta.

‘Buvljaci’ ne bi ni postojali da udžbenici nisu tako skupi. Kako je moguće da u supermarketu knjige iz beletristike plaćamo 19,90 kuna, a prosječna cijena udžbenika je 80-ak kuna?
Za stvaranje teksta i pripreme za tisak beletristike od 300-tinjak stranica nakladnik će na autorske troškove potrošiti tek oko 35.000 kuna. Proizvodnja teksta za udžbenik sigurno je tri, pa i više puta skuplja, a od te cijene nakladnik nakon prodaje dobiva tek 10 posto uloženog novca. Razlog tomu je što on mora poštovati određene zakonske obveze koje pri izdavanju drugih knjiga nisu nametnute. Primjerice, za izradu novog udžbenika nakladnik mora angažirati autore stručnjake i pedagoge, koje pak mora honorirati minimalno četiri godine, koliko traje obveza držanja istog udžbenika, kako bi ih nakon isteka tog roka ponovno angažirao. Nakon toga treba platiti prava na sve fotografije korištene u udžbeniku, platiti ilustratore i grafičare. Pritom sav sadržaj mora tiskati na specifičnom i vrlo skupom papiru, koji mora trajati nekoliko godina, mora osigurati posebnu tiskarsku boju koju propisuje zakon.Usto, mora se tiskati i priručnik za nastavnike, koji se ne prodaje, već dijeli. No, sve ne stoji ni približno toliko koliko i marketing.

Je li to razlog što je udžbenik tako skup?
Svi se čude kako je udžbenik skup, a skup je samo zbog marketinške kampanje koja je propisana Zakonom o udžbenicima. Tek kada je isplatio sve navedeno, nakladnik mora odriješiti kesu kako bi doslovno tisuće i tisuće učitelja, nastavnika i profesora uvjerio da je baš njegov proizvod najbolji. I za to ima točno 30 dana. To je najskuplji dio posla jer iziskuje puno ljudi na terenu. Promijenimo zakonsku regulativu vezanu uz izbor udžbenika, pa ćemo moći sniziti cijenu udžbenika. Mi to cijelo vrijeme govorimo, Ministarstvu obrazovanja već smo predložili mnogo racionalniji sustav izbora najkvalitetnijih naslova, a to su lokalni seminari, na kojim bi jednako vrijeme za predstavljanje udžbenika imali svi nakladnici. To je i jeftino i transparentno. Zato se i zauzimamo za uvođenje dohodovnoga cenzusa, prema kojem će udžbenici biti besplatni za sve koji žive na rubu siromaštva, dok bi ostali plaćali određeni postotak prema dohotku obitelji.

Koji su ostali zahtjevi Grupacije specijaliziranih nakladnika?
Naš je najveći problem definiran sada važećim Zakonom o udžbenicima, prema kojem svaki od maksimalno tri odobrena udžbenika po predmetu koje profesori moraju izabrati za nastavu mora prihvatiti minimalno 10 posto od 40.000 učenika, koliko ima svaka generacija. To komplicira način izbora udžbenika i pogoduje samo velikim nakladnicima koji mogu financirati tu skupu marketinšku kampanju za svaki novi udžbenik. Nadalje, problem je i transparentnost izbora udžbenika, koji prolazi kroz devet zatvorenih povjerenstava. Smatramo da taj proces mora biti transparentniji, a daleko je najveći izazov iskorijeniti korupciju pri izboru naslova.

Koje bi se metode mogle upotrijebiti u borbi protiv korupcije na tržištu udžbenika?
Predlažemo formiranje etičkoga povjerenstva sastavljenog od predstavnika Ministarstva i nakladnika, koje bi odlučivalo o sankcijama na temelju pritužbi odmah. Također, treba jasno definirati što škola smije primati kao donaciju. U prošlosti je izbor udžbenika često bio “podmazan” donacijama ili uslugama za školu. U školstvu nema dovoljno novca, pa je prije nerijetko ravnatelj pristajao da im nakladnik o svom trošku popravi krov ako se zauzvrat uzmu njegovi udžbenici. Zakon propisuje da profesor ne smije primiti poklon skuplji od 100 kuna, što je u redu, ali zato smatramo da svaka škola mora na svojim stanicama objaviti koje je donacije primila, u kojoj vrijednosti i od koga, kao i sve ugovore koje je sklopila. Javnost treba imati uvid u to koja je tvrtka i zašto popravila školsko igralište, to je stvar transparentnosti.