Vijest o veliku zanimanju ulagača za preuzimanjem većinskog udjela od države u zagrebačkom Badelu 1862 otvorila je ponovno pitanja same transparentnosti privatizacijskih procesa u Hrvatskoj. Tko je uopće iskazao interes za tvrtku čijim se dionicama trguje na Zagrebačkoj burzi i zašto su podaci o tome obavijeni službenom tajnom? Zašto se pristupa hitnoj privatizaciji odmah nakon preuzimanja i je li povoljan trenutak za prodaju?

Poduzetnik koji je potencijalno zainteresiran za Badel u neslužbenom razgovoru o tome je li i njegova tvrtka dostavila pismo namjere neugodno se iznenadio saznanjem da se neće moći pojaviti s obvezujućom ponudom. Pismo namjere koje ne znači nikakvu obvezu za ponuđača i državu, a koje se u kratkom roku skupljalo u srcu sezone, ima eliminacijsku narav. Ponude će, naime, moći dati samo oni koji su dostavili pisma namjere u zadanom roku. To nije uobičajen model, a posve je drukčiji i od dosadašenje prakse, pa mu je, žali se naš poduzetnik, u komunikaciji trebalo dati valjanu pozornost. Malo tko u Hrvatskoj uopće danas zna kako se i gdje donose odluke o pokretanju privatizacijskih procesa, na kojima tijelima i po kojim pravilima. Sjednice Upravnoga vijeća AUDIO-a potpuno su zatvorene za javnost, a koliko je poznato, od proljeća čak nisu ni održavane. S njih nema ni informacija o sadržajima odluka koje se razmatraju. Zbog teške financijske situacije, odluke i pozivi za natjecanje za kupnju dionica iz državnoga portfelja minimalno se oglašavaju. S obzirom na to da novi sustav još lani nikako nije uspijevao zaživjeti, od nove se vlasti očekivalo da će na tom području poduzeti važne iskorake i poboljšati ga. Još, međutim, nije usvojena ni strategija upravljanja državnom imovinom, niti je donesen novi najavljeni zakon o upravljanju državnom imovinom, a osnivanjem novog ureda za upravljanje njome samo je stvoren još veći kaos oko nadležnosti i odgovornosti u obavljanju tih važnih poslova. U situaciji gospodarske krize još je naglašenija potreba za jasnim konceptom privatizacije i vraćanjem povjerenja u nju. Apsurdno, no agencije i uredi koji su naslijedili nekadašnji Hrvatski fond za privatizaciju, najomraženiju instituciju u državi posljednja dva desetljeća, kojoj su se na teret stavljale sve negativnosti hrvatske privatizacije, sada rade s još manje transparentnosti.