Porezne oaze skrivaju između 17 i 26 tisuća milijardi eura, što je zbirni iznos bruto domaćeg proizvoda Sjedinjenih Država i Japana, pokazalo je istraživanje organizacije Tax Justice Network (TJN, Mreža za poreznu pravdu). Od skrivenog bogatstva nenaplaćeno je 230 milijardi eura poreza, zbog čega je nastala ogromna rupa u proračunima oštećenih zemalja i u globalnoj ekonomiji. Gubitnici su nih 99 posto običnih smrtnika prisiljenih na odricanja, koja inače ne bi morali trpjeti. TJN je izračunao da 92.000 najbogatijih ljudi svijeta – 0,0015 posto stanovništva – posjeduje osam tisuća milijardi eura. Prema jednom od autora istraživanja, direktoru TJN-a Johnu Christensenu, to pokazuje da je nejednakost mnogo veća nego što pokazuju službene statistike. Zašto vlastodršci oštećenih zemalja dopuštaju postojanje poreznih oaza? Zašto ne zabrane poslovanje s tamošnjim financijskim institucijama? Možda zato što su upravo oni i njihovi prijatelji tajkuni najveći korisnici usluga tih globalnih majstora prijevare? O bogatstvu financijskih elita brine se skupina vrlo discipliniranih i izvrsno plaćenih profesionalaca. Ti stručnjaci majstorski koriste zakonska rješenja, namjerno uvedena radi pogodovanja toj istoj financijskoj eliti i njihovim političkim pomagačima.

Porezne oaze notorne su po svojoj tajnovitosti i neprozirnosti te je Christensen znao da je rad iznutra jedini način otkrivanja njihovih tajni. “Kad sam krajem sedamdesetih radio za humanitarnu organizaciju OXFAM, pitao sam se što se događa s financijskom pomoći koja se šalje u siromašne zemlje; gdje je taj novac i kako se ulaže?” – rekao je, opisujući svoju “špijunsku” karijeru BBC-u. “Otkrili smo da taj novac teče iz afričkih i latinoameričkih zemalja prema sjeveru, uvijek prolazeći kroz porezne oaze.” Jedna je od njih bio Jersey, britanski krunski posjed kraj francuske obale. Budući da je rođen na tom otoku, Christensenu nije bilo teško tamo pronaći posao. Tako je 16 godina radio u ovom poreznom raju – prvo u jednoj multinacionalnoj financijskoj kompaniji, a potom kao ekonomski savjetnik same otočke Vlade. Pokazalo se da su najskloniji polaganju sredstava u oazama tajkuni i plemstvo iz naftom bogatih zemalja. Resursi tih zemalja u rukama su malog broja izuzetno bogatih i bezobzirnih ljudi, dok dugovi padaju na leđa običnog naroda. Istraživači TJN-a navode da je iz Saudijske Arabije iscurilo 179 milijardi, a iz Nigerije 250 milijardi eura.

Četiri bogate skupine
Daleko od toga da su samo bogataši iz naftnih i plinskih carstava korisnici usluga poreznih oaza, ili da te oaze služe samo za pospremanje bogatstva daleko od očiju poreznih uprava i obveznika. Prema Christensenu, četiri su glavne skupine korisnika: bogati pojedinci i obitelji, multinacionalne kompanije, financijske kompanije i krupni kriminalci koji zarađuju od trgovine drogom, oružjem, ljudima i drugom prestižnom robom. Unatoč epskim razmjerima bogatstva pohranjenog u poreznim oazama, Christensen kaže da polaganje novca na tamošnje račune nije jedini način na koji multimilijarderi skrivaju sredstva od poreznog sustava svojih država. “Glavne značajke poreznih oaza nisu samo njihove niske porezne stope, već i bankarska tajna i imunitet koji uživaju tamošnji službenici”, veli. “Zahvaljujući tim zakonskim rješenjima, porezne su oaze mjesta na kojima je moguće prikriti svakovrsne ilegalne transakcije, od raspolaganja novcem od droge do trgovine po namještenim cijenama.”Tisuće velikih kompanija ima u poreznim oazama registrirane podružnice, koje redom služe za prijevaru neviđenih razmjera.” Zamislimo kompaniju koja posluje u zemlji gdje je porez na dobit 30 posto. Što joj je dobit manja, to će platiti manji porez. “U tom će cilju od vlastitih podružnica registriranih u poreznim oazama naručivati pravne i financijske usluge po napuhanim cijenama i s tim si fiktivnim troškovima smanjiti poreznu osnovicu”, priča Christensen. Zahvaljujući bankarskoj tajni, moguće su svakovrsne ilegalne operacije, dok sud u oštećenoj državi gotovo nikako ne može doći do identiteta kompanije ili pojedinca koja je utajila porez. Sa stanovišta države ili teritorija koji djeluje kao porezni raj, svrha bankarske tajne upravo je privlačenje novca – bilo ilegalno stečenog, ili onog kojeg vlasnik želi sakriti od poreznih organa ili drugih potražitelja.

Strogi propisi
Mnoge države, poput SAD-a, imaju stroge propise o razvodu braka i dosuđuju velik dio bračne stečevine ženama. Zato bogati muškarci imaju motiva položiti novac u jurisdikciji koja mu jamči tajnost. Supruga može angažirati privatnog detektiva koji će pronaći račun bivšeg muža u poreznoj oazi, ali na sudu neće moći dokazati da je baš muž vlasnik tog računa. Zakonodavac u poreznoj oazi naprosto ne prisiljava bankovne službenike da svjedoče na sudu protiv svog klijenta. S jednakom se preprekom suočavaju i porezni organi u potrazi za utajenim sredstvima. Vidljivo je da superbogataši ne moraju nužno kršiti zakon da bi uskratili društvu dio bogatstva koje su mu prema civilizacijskim normama dužni prepustiti. Mnogo je elegantnije dovesti na vlast političare koji će donijeti zakone s rupama namijenjenim za skrivanje novca od poreznih organa. “U mnogim slučajevima, upravo su političari, njihovi partneri i obitelji te poslovnjaci koji sponzoriraju političke stranke ti koji koriste offshore porezne usluge pa nemaju osobnog interesa da ih zatvore. Kad bi ih htjeli zatvoriti, mogli bi to učiniti sutra”, napominje Christensen.

Sankcije
Evo kako bi se moglo “isušiti’ oaze. Financijske institucije u oazama ne bi mogle djelovati kad bi banke u ostatku svijeta odbile knjižiti transakcije iz poreznih oaza ili prema njima. Države koje trpe štetu od poreznih oaza mogle bi jednostavno izbaciti iz svog klirinškog sustava banke iz zemalja koje imaju bankarsku tajnu i niske poreze za strance. Nema nikakve dvojbe da je to moguće, jer su SAD i druge zapadne zemlje već prekidale bankarske veze prema “griješnim” državama, koje su im se doista zamjerile. Mogle bi poreznim oazama nametnuti i oštre sankcije da bi ih prisilile na ukidanje bankarske tajne i nuđenja osobito povoljnih uvjeta stranim ulagačima. Mogle bi ih, u konačnici, napasti, okupirati i postaviti prijateljske vlastodršce. Moćne zapadne zemlje već su to činile kad im je bilo u interesu – ali to očito nije slučaj kad se radi o poreznim oazama. U travnju 2009. G20 je svečano objavio “kraj poreznih oaza”, tobože se dosjetivši da su one krive za krizu kapitalizma i financijski slom 2008. Prema Christensenu, najava zatvaranja poreznih oaza bila je namjerno mazanje očiju javnosti. Sporazumi potpisani s pojedinim oazama o razmjeni podataka u svrhu sprečavanja izbjegavanja poreza toliko su teško provedivi da od njih ima minimalne koristi. Stupanj dokaza koji je potrebno ostvariti na sudu toliko je visok da je gotovo nemoguće ishoditi sudsku naredbu banci da otkrije podatke o računima optužene kompanije ili pojedinca. Razumije se, sporazumii su tako sročeni namjerno da bi zaštitili krivce za utaju od bilo kakve štete, stvarajući privid da pravda ipak pobjeđuje.

Mišljenje Nobelovca

Porezne oaze postoje samo radi zaobilaženja propisa, smatra nobelovac Joseph Stiglitz. Profesor ekonomije na Sveučilištu Columbia, gorljivi kritičar “fundamentalista slobodnog tržišta”, rekao je jednom indijskom listu. “G-20 je priznao da su porezne oaze vrlo loše po globalnu ekonomiju. Napredne industrijalizirane države svjesne su da porezne oaze imaju nepovoljan učinak na njihovo prikupljanje poreza, a tržišta u usponu poput indijskog trpe još veću štetu, jer su im porezni prihodi još važniji. Uz to, porezne su oaze ujedno oaze korupcije, jer privlače novac koji je na ovaj ili onaj način onečišćen kriminalom. Trebalo bi poduzeti zajedničke i usklađene napore da ih se zatvori, jer one ne služe nikakvoj društveno korisnoj svrsi, već samo zaobilaženju propisa”, ističe Stiglitz. “Razvijene bi države to mogle učiniti preko noći, jer ako bi zabranile svojim bankama da posluju s poreznim oazama, ove više ne bi mogle funkcionirati. U kontekstu financiranja terorističkih aktivnosti, SAD su pokazale da su sposobne u potpunosti prekinuti sumnjive novčane transakcije. Činjenica da smo mi (Amerikanci) odlučili ne poduzeti ništa u pogledu korupcije i utaje poreza pokazuje da je cijeli proces korumpiran.”

Najgori

RAZVOJ

‘Prodaja, operativa i financije konačno u istom ritmu’: Razgovor s Brigitom Kovačević (Intera) i Vericom Jurković (Datalab Hrvatska)

Konditorska industrija

Stevan Vujošević otkriva zašto je čokolada i dalje luksuz

Varaju državu koja ih financira
U kojoj mjeri kompanije izigravaju porezne obveznike iz vlastitih država najbolje je dokumentirano u SAD. U prosincu 2008. američki je Vladin računovodstveni ured izvijestio je da 83 od 100 najvećih kompanija koje kotiraju na burzi ima podružnice u poreznim oazama. Među njima su AT&T, Chevron, IBM, American Express, General Electric, Boeing i AIG. Prema podacima iz Huffington Posta, 2007. su 74 od te 83 kompanije sklopile ugovore s Vladom. General Motors je, primjerice, od takvih ugovora zaradio 517 milijuna dolara poreznih obveznika, ali je istovremeno štitio profit na Bermudama i na Kajmanskim Otocima. Boeing, koji je te godine primio 23 milijarde dolara od ugovora sa saveznom vladom ima 38 podružnica u poreznim oazama. Banke su još naklonjenije tim egzotičnim lokacijama pa je krajem 2008. Citigroup imao 427, a Morgan Stanley 273 filijale u oazama, od čega 158 na Kajmanskim Otocima.

Švicarska i Luksemburg najgori!
Prema prošlogodišnjem istraživanju Tax Justice Networka, najagresivniji porezni rajevi s najvećim stupnjem porezne tajne su Švicarska, Kajmanski Otoci i Luksemburg. Švicarska je na čelu zbog ogorčene borbe protiv nastojanja Europske Unije za uvođenje automatske razmjene financijskih informacija između država. Švicarske su banke također optužene za privlačenje ilegalnog novca.iz zemalja trećeg svijeta. Kajmanski Otoci u Karipskom moru na drugom su mjestu, jer pružaju široke mogućnosti za mutne offshore kompanije i trustove, koje je moguće iskoristiti za sve vrste nezakonitih aktivnosti. Trećeplasiranom je Luksemburgu TJN nadjenuo naziv “zvijezde smrti” u svijetu poreznih rajeva zbog njegove agresivne obrane bankarske tajne i zakonskih rupa. To je malo vojvodstvo odgovorno za 13 posto globalnih offshore financijskih usluga, ispred Švicarske sa šest i Kajmanskog otočja s četiri posto. Hong Kong je četvrti zahvaljujući kineskoj eliti, koja ga je izabrala kao najprikladniji teritorij za skrivanje novostečenog bogatstva. I sam SAD ima u svom krilu poreznu oazu – saveznu državu Delaware, u kojoj mnoge američke korporacije otvaraju filijale zbog visokog stupnja diskrecije.