Ljeto je na svom vrhuncu, vrućine stisle, vrijeme godišnjih odmora, gužva na plažama – još jedna rekordna turistička godina u Hrvata… Turizam u ovo doba po navici postaje jedna od središnjih tema gotovo svih medija. Kreće nacionalna razbibriga brojenja noćenja, ali se također javljaju stručnjaci svih vrsta, jer svatko ima nešto reći u vezi turizma – o tome svi sve znamo.

Zapravo fascinira ta količna pameti koncentrirana na jedno područje tijekom turističke špice od nepuna dva mjeseca. A, nažalost, uglavnom se radi o negativnim komentarima o raznim aspektima turizma – kako se njime (loše) upravlja, koji je njegov stvarni doprinos nacionalnom gospodarstvu, da li stvara više šteta ili koristi… Rijetko se tko usudi pozitivno pristupiti ovoj temi i smjelo ponuditi vlastiti stav kao potencijalno rješenje.U težnji da iznjedrimo barem jedno područje koje nas može gospodarski pokrenuti i po kojem možemo biti globalno prepoznatljivi kao država, često zaboravljamo da turizam nije i ne može biti tretiran kao puka gospodarska grana. Turizam je sustav, to smo svi mi u društvu, od državne vlasti koja određuje pravila ponašanja, stvara okvire za poslovanje turizma i kroz institucije nadzire provođenje, preko prodavačice u lokalnoj trgovini u malom turističkom mjestu, prometnika koji regulira promet, policijskog službenika na terenu, iznajmljivača ležaljki na plaži, pa do običnog građanina koji stranim turistima pomaže u pronalaženju neke od znamenitosti. Da ne spominjemo male iznajmljivače smještaja u kućanstvima ili velike hotelijere, kao i zaposlene u turističkim agencijama. Ako sustav ne funkcionira u svim svojim sastavnicama, ništa nismo napravili. Svatko treba djelovati najbolje što možeu svom mikrosvijetu, jer onda će ostvariti osobnu korist, a omogućit će i uspješno funkcioniranje cijelog sustava. Vjerujem da se upravo tu skriva odgovor na ono veliko pitanje, da li turizam može biti gospodarski pokretač Hrvatske?

Da bi to mogao biti, u iščekivanju velikih investitora, svi uključeni u ovaj veliki i složeni sustav trebaju prepoznati vlastiti interes. Jer, čini mi se, još uvijek nam je osnovna prepreka bržem razvoju turizma upravo velika količina suprotstavljenih interesa na svim razinama, i horizontalno i vertikalno. Ona nas sprječava da postignemo dogovor oko najobičnijih, a kamoli oko nešto složenijih stvari koje treba provesti u djelo. Čini mi se, u mentalitetu nam je da sto Hrvata ima sto mišljenja, ipak, postizanje konsenzusa o ključnim pitanjima na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini put je kojim ćemo postupno izgraditi kvalitetniji i raznovrsniji turistički proizvod a time i unaprjeđivati rezultate turizma.

Konačni cilj turističkog razvoja trebao bi biti blagostanje nacije. Da bismo to mogli ostvariti, potrebni su nam uvjerljivi vizionari; pragmatični i u praksi dokazani lideri koji su dovoljno odvažni da predlože i provedu rješenja u koja su uvjereni – te sredina koja razumije što njihovi prijedlozi znače za cjelinu hrvatske ekonomije te stoga ne onemogućavaju njihovu provedbu; sposobni komunikatori i organizatori posla na terenu, te prije svega nacija spremna da se ponaša prema utvrđenim pravilima igre. Iako strogo zvuči, vjerujem u krilaticu ‘Red, rad i blagostanje’.Bez obzira na naš ležerni mediteranski mentalitet, vjerujem da imamo snagu za pomake: državna vlast da uspostavi red i efikasan nadzor, mi svi da odradimo najbolje što možemo svoj dio priče, a onda … blagostanje će doći prije ili kasnije. Čekamo ga već dvadeset godina, možemo ga pričekati još neko vrijeme, ali je došao trenutak da ubrzamo korak prema njemu. Imamo sve manje i manje argumenata za izlike; na primjer, nemamo strategiju, ne znamo što želimo u turizmu i slično. Itekako već odavno znamo što želimo, a konačno smo počeli uvoditi i prava institucionalna rješenja kao okvir za razvoj turizma.

Vjerujem je da Hrvatska svoju turističku poziciju ne može graditi na nikakvoj Revoluciji i nasilnom privlačenju investitora ako oni ne prepoznaju svoj interes te ponajviše ako njihovi ciljevi nisu u skladu s vizijom hrvatskog blagostanja. Mnogo je prirodnije (a to znači vjerojatno i uspješnije) graditi svoj turistički posao i prepoznatljivost na Evoluciji, na razvoju onog čega imamo u izobilju – bogatstvu prirode i raznolikosti na malom geografskom prostoru,stvaranju lanca vrijednosti (bez slabih karika u lancu) kroz pružanje pamtljivih iskustava i dodanih vrijednosti. To je na primjer proizvodnja i plasman zdrave hrane u turizmute razvoj turističkih projekata koji se oslanjaju na očuvani okoliš koji je još uvijek naša konkurentska prednost u Europi i svijetu. Za sada su to datosti koje imamo, a iz kojih još nismo uspjeli stvoriti dodanu vrijednost. Na održivi način, naravno.Osim povoljne poslovno-investicijske klime, to je preduvjet privlačenja zdravih investitora u turizam koji nemaju špekulantske namjere već gledaju barem 10 godina u budućnost. Kad to uspijemo, tek tada ćemo o turizmu govoriti kao o elementu uspjeha hrvatske nacije, a ne kao o propuštenoj prilici. Još je P. Picasso rekao ‘Tko želi nešto učiniti, nađe način; tko ne želi ništa učiniti, nađe opravdanje.’

A je li dobro da turizam postane pokretač hrvatskog gospodarstva? Pokretač da, ali ako to znači put ka monokulturnoj ekonomiji, sigurna sam da budućim naraštajima Hrvata ipak ne želim takav scenarij.