Zvuči apsurdno, no u doba mračne privatizacije devedesetih sustav upravljanja državnom imovinom zapravo je bio najotvoreniji. Sa svakom novom rotacijama vlasti taj se važan državni aparat sve više zatvara, dopušta sve manje uvida u stanje državne imovine, svoje aktivnosti i transakcije.

Posljednja rotacija još je donijela i najviše komplikacija te smanjila transparentnost tog posla. Državna je imovina uz Agenciju za upravljanje državnom imovinom (AUDIO), koja je proizašla iz Fonda za privatizaciju i još nije zaživjela, prepuštena i Državnom uredu za upravljanje državnom imovinom, no bez jasnih razgraničenja i zadaća. Još prije dva mjeseca prema propisima Banskih dvora morao se usvojiti novi zakon o upravljanju imovinom, no još nema konsenzusa među vladajućom garniturom kako taj sustav konačno organizirati da funkcionira, pa i zakon kasni. Iz vladajućih krugova s jedne strane otvoreno se zagovara gašenje AUDIO-a, no u Poslovnom dnevniku ravnatelj Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom Mladen Pejnović to opovrgava i zastupa teze da AUDIO treba ojačati i dati mu nove ovlasti u ograniziranju kriznog menadžmenta i restrukturiranja problematičnih poduzeća iz državnoga portfelja. Kritičari će na to automatski skočiti na noge: kako će institucija koja jedva provodi i privatizaciju obavljati i takve, još zahtjevnije aktivnosti? Bez grijeha, međutim, nije ni Pejnovićev ured, koji ni pola godine od osnutka zapravo još nije ustrojen. Vlada mu je dala odriješene ruke za zapošljavanje 50-ak ljudi, što još nije provedeno. Od aktivnosti tog ureda u javnost su posljednjih mjeseci stizale tek sugestije Vladi za nova kadrovska imenovanja u državnoj administraciji i javnim poduzećima. Sam Pejnović još je u svibnju u intervjuu Poslovnom dnevniku najavio nužno ubrzavanje privatizacije tvrtki iz državnog portfelja, uz obrazloženje da postojeće stanje državi stvara velike troškove. No, nikakav plan za takve aktivnosti u međuvremenu nije prihvaćen i naložen AUDIO-u za realizaciju. Još nema ni registra državne imovine dostupne javnosti, nema ni strategije upravljanja državnom imovinom. Njima bi trebao prethoditi novi zakon o upravljanju, koji kasni, a u vezi s njim očito i dalje nema suglasja unutar vladajuće koalicije. A kako se donose odluke po postojećem zakonu, to je, pak, posve suprotno od najava kojima je ova koalicija dobila povjerenje birača.