Gotovo dvije godine od početka gospodarskih reformi kubanske vlade usmjerenih na rezanje potrošnje u javnom sektoru i poticanje privatnog poduzetništva, reforme su usporile u tolikoj mjeri da brojni Kubanci propituju sposobnost, pa čak i volju sve starijeg vodstva da preoblikuje jedan od posljednjih komunističkih sustava na svijetu.

Tijekom srpnja pesimizam je dodatno ojačao zbog pokušaja zataškavanja vladine odluke o uvođenju naplate visokih carinskih pristojbi za neformalne uvozne proizvode koji predstavljaju žilu kucavicu mnogih novih poduzeća. “Ovo bi moglo imati velikog odjeka”, kaže Emilio Morales, predsjednik tvrtke Havana Consulting Group iz Miamija, koji navodi kako kubanskim trgovinama u državnom vlasništvu klijente preotimaju ulični prodavači. “To samo dokazuje da država nije spremna konkurirati privatnom sektoru.”U posljednjih 20 mjeseci gotovo četvrt milijuna Kubanaca odlučilo je okušati se u samostalnom poslovanju. Njima dodajte one koji su iskoristili eksperiment s privatizacijom 1990-ih i dobivate brojku od 387.000 Kubanaca koji su samozaposleni. Kubanci također po prvi put u 50 godina među sobom kupuju i prodaju automobile te kuće i stanove. Kako se privatni sektor širi, tako se povećava i priljev dobara koji svakoga dana u kovčezima i ruksacima dospijevaju na Kubu, uglavnom iz Paname, Ekvadora, Sjedinjenih Američkih Država i Španjolske. Naime, u nedostatku veleprodajnog tržišta Kubanci se okreću prijateljima, rođacima i takozvanim mazgama za sve, od hrane preko tričarija do iPhonea. Prema Moralesovim procjenama, ta usporedna trgovina napuhala se do iznosa od preko jedne milijarde dolara godišnje. Yunilka Barrios bavi se prodajom sunčanih naočala, lakova za nokte i naramenica za grudnjake sa šljokicama. Zabrinjava je mogućnost stopostotnog poreza na neformalne uvozne proizvode koji će stupiti na snagu u rujnu. “Kao da se steže remen”, kaže.

Stručnjaci smatraju kako kubanski predsjednik Raúl Castro oprezno kroči ovim terenom zbog otpora dužnosnika srednjeg ranga koji ne žele izgubiti povlastice, kao i konzervativnih dužnosnika nervoznih zbog društvenog i političkog učinka gospodarskog osamostaljenja. No za Yelenu López de la Paz promjene su se provodile presporo, pa je bankrotirala zbog konkurencije, manjka iskustva i niske marže. U srpnju prošle godine otvorila je zalogajnicu i u prvom mjesecu ostvarila zaradu od oko 100 dolara. Zatim su u neposrednoj blizini otvorene još tri zalogajnice, pa je do zatvaranja, na koje je bila primorana u studenom, kući nosila tek dolar dnevno. “Ulagala sam puno vremena i novca, a nisam zarađivala ništa”, kaže ona. Stručnjaci tvrde kako se vladino obećanje iz travnja o tome da će u narednih pet godina 40 posto gospodarskog proizvoda zemlje prijeći u nedržavni sektor čini sve manje vjerojatnim. Istodobno vlada u nekim pokrajinama predaje malena državna poduzeća u ruke njihovih zaposlenika. “Ovo je prvi put od 1970-ih ili 1980-ih da država ima plan te prvi put u povijesti da se bilježi disciplina u provedbi strategije”, kaže Rafael Betancourt, ekonomist iz Havane. Nisu svi poduzetnici u nevoljama. Carlos Saladrigas, kubanskoamerički poduzetnik tijekom posjeta Havani u ožujku izjavio je da zna kako neki ljudi “zarađuju jako puno novca, puno čak i prema američkim mjerilima”.

Victoria Burnett