Bosonoga djeca Sohana Singha većinu života provela su u gladi, prljavštini i vrućini. Ovaj poljoprivrednik u pustinjskom dijelu zemlje svojoj obitelji nije mogao priuštiti ništa bolje od kolibice sačinjene od blata i nedostatne prehrane.No onda je otkriveno sljedeće – mahunarka koju Singh uzgaja u smrvljenom obliku ključni je sastojak za novi postupak bušenja radi dobivanja nafte i prirodnog plina poznat pod nazivom hidrauličko frakturiranje.

Na drugom kraju svijeta zarada naftnog giganta Halliburtona opasno pada jer je porasla cijena mahunarke pod nazivom guar koju uzgajaju Singh i njegovi kolege ratari. Ono što je za Halliburton gubitak, za Singha je dobitak. Naime, porast cijene guara omogućio je transformaciju ovog dijela države Rajasthan na sjeverozapadu Indije, jednog od najsiromašnijih mjesta na svijetu. Traktori se prodaju kao ludi, vrijednost zemljišta raste, a svadbene svečanosti sve su živopisnije. “Sada imamo dovoljno hrane, a imamo i kamenu kuću”, kaže Singh. Stoljećima su poljoprivrednici upotrebljavali guar za vlastitu prehranu i prehranu stoke jer u pustinji Rajasthana uspijevaju tek rijetke biljke s hranjivom vrijednošću. Svekoliki komercijalni interes za guar u početku se pobudio kad su tvrtke otkrile da on ima sposobnost apsorpcije vode poput poboljšanog kukuruznog škroba, a ova mahunarka se u praškastom obliku sada koristi za zgušnjavanje sladoleda i održavanje peciva rahlim. No najvažnija činjenica tiče se najnovijeg otkrića vezanog uz guar, da zbog njega voda toliko zgusne da mješavina vode i guara može postrance nositi pijesak u bušotinama dobivenima hidrauličkim frakturiranjem, koje je također poznato kao frakiranje. Zahvaljujući procvatu frakiranja u Sjedinjenim Američkim Državama došlo je do naglog porasta proizvodnje prirodnog plina. “Bez guara nema tekućine za frakturiranje”, objašnjava Michael J. Economides, profesor strojarstva pri Sveučilištu u Houstonu. “A sada su svi zabrinuti jer je došlo do oskudice guara.” Neil Beveridge, naftni analitičar u Sanford C. Bernstein & Company kaže da bi potražnja za uslugama frakiranja trebala nastaviti s ubrzanim rastom kako se ta industrija bude širila van Sjeverne Amerike. “Već se bilježi značajan porast u istočnoj Europi, Argentini, Australiji, Kini i samoj Indiji”, dodaje.

Indija proizvodi oko 85 posto svog guara na svijetu. Započelo se s provedbom međunarodnih projekata usmjerenih k jamstvu da će se potražnja i proizvodnja guara ujednačiti, pa su stotine tisuća ovdašnjih malih poljoprivrednih gospodarstava uposlene na tome. Put predvodi Vikas WSP, indijska tvrtka koja se specijalizirala za prašak guara. Kad su prošle godine cijene naglo porasle mnogi su ratari prodali svoje zalihe guara, pa je Vikas u nizu gradića organizirao skupove na kojima je podijelio besplatno sjeme. Ta tvrtka uspjela je uvjeriti i ratare koji obrađuju zemlju u državi Punjab, sjeverno od Rajasthana, da se u proljeće s pamuka prebace na guar. I tako ta mahunarka polako dolazi na tržište. “Mi ćemo otkupiti što god oni proizvedu”, kaže Sanjay Pareek, potpredsjednik Vikasa. U Vikasu očekuju obilate usjeve, pa udvostručuju kapacitete za obradu gradnjom dvaju novih pogona. Tako će već sljedeće godine ova tvrtka imati proizvodni kapacitet od 78.000 metričkih tona praška guara dnevno. I manji proizvođači poduzimaju slične korake. “Prošla godina bila je izvanredna”, kaže S.K. Sharma, izvršni direktor tvrtke Lotus Gums and Chemicals iz Jodhpura. “U 35 godina poslovanja nikada nisam doživio takvo nešto.” Sharma je optimističan, ali i oprezan glede održivosti visoke cijene guara. “Znamo da guar nastoje uzgojiti u Kini, Australiji, Kaliforniji i na još nekim mjestima te smo zbog toga pomalo zabrinuti”, kaže. Susan L. Sakmar, analitičarka za pitanja energije iz San Francisca upozorava da bi se procvat frakiranja mogao usporiti te da bi se mogle razviti i neke alternative guaru. No Economides odbacuje takve tvrdnje. “Nema jeftinije alternative guaru”, zaključuje. A to je jako dobra vijest za proizvođače.

Gardiner Harris; Sruthi Gottipati doprinio izvještaju