Od kada znam za sebe oduvijek sam želio biti liječnik. Roditelji su mi bili liječnici, tako da su vjerojatno na mene utjecali od najranijih dana. Moje dvoje odrasle djece bave se drugim djelatnostima nimalo sličnim medicini. Dva moja manja sina još ne idu u školu, ali se nadam da će bar jedan nastaviti tradiciju.

Dr. Mario Zambelli

Medicinu sam završio u Rijeci. Nakon studija radio sam u Malom Lošinju kao liječnik opće prakse. Spremao sam se da radim u Njemačkoj gdje sam bio na pregovorima u jednoj bolnici blizu Munchena, ali se nenadno otvorilo jedno mjesto na kirurgiji u Rijeci gdje sam se kandidirao i dobio posao na određeno vreme. Nakon godine dana primljen sam za stalno. Opću kirurgiju završio sam u Rijeci. Veći dio specijalističkog staža iz plastične kirurgije obavio sam u Ljubljani, a specijalistički ispit i dio staža u Zagrebu.

Specijalizacija u Ljubljani bila mi je nezaboravno iskustvo, možda najvažnije u životu.Mentor mi je bio dr. Marko Godina, tada svjetski poznati plastični kirurg. Bezbrojne sate proveo sam u operacijskoj sali 56, asistirajući ovom velikom kirurgu i upijao sam znanja koja su mi kasnije jako koristila. Nakon nekoliko mjeseci počeo sam i samostalno obavljati neke zahvate iz mikrokirurgije.Od njega sam, pored tehnike, i naučio pravilno kiruški razmišljati. Kako na najednostavniji, najbrži i najdjelotvorniji način riješiti problem!

U Ljubljani sam dobio preporuku za fellowship iz kirurgije ruke te mikrokirurgije u Louisvillu / SAD/ kod prof. Kleinerta i njegovih suradnika. Trinaest mjeseci proveo sam u Americi u Jewish Hospitalu koji je tada bio najveći centar za kirurgiju ruke u SAD-u. Radilo je 8 kirurga i preko 20 “fellowsa” ili subspecijalizanata. Počeo sam raditi krajem lipnja. Na dan nezavisnosti, 4 srpnja bilo je puno posla zbog mnogobrojnih proslava i ja sam napravio transplantaciju prsta. Odmah sam dobio promaknuće te sam dobio više dežurstava i mogućnost da sam biram koje ću zahvate obavljati. Slična je situacija i u popularnoj seriji Uvod u anatomiju koja se kod nas prikazuje.

Tempo kojim se radilo nije se mogao usporediti sa dotadašnjom mojom praksom. Kronično sam bio neispavan. Ustajao sam se u 5, stručni sastanak je bio u 6, a početak operacija u 7. Često sam bio “on call” ili dežuran. Transplantacije prstiju, teške povrede ekstremiteta, prirođene anomalije svakodnevno su bili na programu. Kentucky je država sa razvijenom poljoprivredom. Povrede različitim poljoprivrednim strojevima te kosilicama za travu su bile jako česte. Pravo mjesto za dobar trening. U Americi sam uočio jedan nevjerojatno pošten odnos prema poslu. Svatko se trudi da bude najbolji u svom poslu , od čistača do šefa kirurgije.

Nakon završetka staža vratio sam se u Rijeku. Stečeno iskustvo iz Ljubljane i Louisvilla svakodnevno sam primjenjivao, te sam napravio dosta veliki broj složenih operacija iz rekonstrukcijske kirurgije. No nešto mi je nedostajalo da budem potpun. Estetska kirurgija! Tih kasnih 80-ih godina estetska kirurgija nije bila razvijena kao sada. Sporadično su se obavljali estetski zahvati, i teško je bilo naučiti struku asistirajući i gledajući mali broj zahvata, koji nisu svi bili obavljeni prema pravilima struke. To sam tek kasnije uvidio.

Vjerojatno me je vodila neka unutrašnja ruka kada sam se prijavio na natječaj za stipendiju Marko Godina, koju je osnovao poznati kirurg Graham Lister u čast prerano tragično preminulog kirurga i mog velikog mentora. Među više od stotinu aplikanata dobio sam stipendiju u trajanju od 8 mjeseci u različitim centrima u SAD-u. To je bio tzv. Travelling Fellowship. Bio je početak rata i teško da bih ostvario stipendiju da nije bilo prof. Vučkova, dječjeg kirurga iz Rijeke koji mi je omogućio da iskoristim stipendiju.

gospodarska sila

Tražite stabilnu karijeru? Ova industrija stvara bogatstvo diljem Europe

energetska tržišta

Provokativni plan za novu eru europske energetske neovisnosti

Odabrao sam posjet kod najboljih plastičnih kirurga od Los Angelesa do New Yorka. Moja razmišljanja su uvijek išla pravcu da je najbolje učiti od majstora. Tako sam posjetio dr Jacka Sheena najpoznatijieg kirurga za zahvate na nosu. U New Yorku sam proveo nekoliko mjeseci kod dr. Sherell Astona koga i danas redovito posjećujem. To je bilo još jedno nezaboravno iskustvo. Raditi i učiti u Americi je privilegija. Sve je podređeno uspjehu, dobrom rezultatu i naravno zaradi. Mogućnost ostanka i življenja u Americi me nije oduševljavala, tako da nisam ni planirao ostati. Moj sin Alex koji je tada pohađao prvi razred osnovne škole bio je oduševljen načinom života u Americi, tako da se vratio kasnije na studij i sada radi u Microsoftu kao ekspert za digitalne medije.

Nakon povratka u Rijeku postao sam pročelnik odjela za plastičnu kirurgiju kada je moj šef, dr. Negovetić otišao u mirovinu.To je bio vjerojatno najplodonosniji period u mom životu. Sa suradnicima sam radio svakodnevno, pa i vikendima do kasnih sati.

1990. počeo sam raditi sa dr. Tićem i dr. Lulićem, anesteziologom, u novootvorenoj poliklinici Tagora u predgradju Rijeke. Dr. Tić je godinama bio predstojnik odjela za maksilo facijalnu kirurgiju, i nakon umirovljenja otvorio je polikliniku. Ugovorom o dijelu počeo sam raditi s njim. Sa puno entuzijazma i strasti počeli smo raditi zahvate povećanja i smanjenja grudiju, zatezanja opuštenih trbuha, face liftinga itd. Iskustvo u rekonstrukcijskoj kirurgiji znatno mi je pomoglo da bolje obavljam zahvate iz estetske kirurgije. Ovako smo radilo skoro 10 godina.

Bilo je svakojakih zgoda sa pacijentima u tom periodu. Sjećam se pacijentice iz Gruzije kojoj smo u lokalnoj anesteziji radili face lift i zahvat na kapcima. Pacijentica je bila nervozna zbog duljine zahvata te je usred operacije zahtjevala da puši. Nije reagirala na naša odgovaranja već smo morali napraviti pauzu dok je pušila. Danas bi to bilo nezamislivo. Žao mi je što nisam onda napravio fotografiju. Zahvat je ispao više nego dobro i ubrzo smo njenoj kćeri operirali nos.

Zbog čestih promjena zakona i poteškoća kod izdavanja dozvola za dodatni rad, napustio sam bolnicu i 2004. otvorio sam svoju privatnu praksu u centru Rijeke. Mnogi su me pitali zbog čega nisam odmah po povratku iz Amerike otvorio svoju praksu i napustio bolnicu. Odgovor je uvijek bio isti. Nisam bio spreman odreći se prekrasnog posla kojim sam se bavio. Previše sam bio uložio u sebe da to preko noći napustim. S godinama je to postalo manje važno, vjerojatno sam se umorio.

Poduzetničkim kreditom opremio sam polikiniku najbolje što sam mogao. Kupovao sam najskuplju opremu od različitih lasera do operacijskih stolova, monitora, mašine za anesteziju itd. Dobri rezultati se mogu postići kombinacijom znanja, iskustva, dobre procjene i dobre opreme. Kontinuirana edukacija preduvjet je uspjeha. Nedavno sam postao međunarodni trener iz kirurgije dojki za firmu Allergan. Izabran sam da držim predavanja i obavljam trening iz zahvata na grudima te aplikacije filera firme Juvaderm i neurotosina.

Nikad se nisam zadovoljavao mediokritetskim rezultatima. Kada dobro napravim zahvat osjećam se zadovoljno. Zadovoljstvo u obavljanju posla je najvažnija komponenta koja me pokreće i vodi. Plastična kirurgija je dinamična grana. Potrebno je stalno usavršavanje uz primjenu kvalitetne opreme da bi postigli dobre rezultate. Nisam se nikad previše oslanjao na vanjski marketing. Većinu mojih pacijenata sam zaslužio preporukom predhodno tretiranih. Zarada dolazi sama po sebi. Nikad ne smije biti primarni motiv rada jer je onda kratkog vijeka.