Kako izumrle i ugrožene vrste postaju sve brojnije, a broj njihovih staništa se smanjuje, zoološki vrtovi pokušavaju pariti oko 160 ugroženih vrsta. No čak 83 posto tih vrsta u sjevernoameričkim zoološkim vrtovima ne ostvaruje željene ciljeve potrebne za održavanje genetske raznolikosti, stoji u izvještaju Udruge zooloških vrtova i akvarija.

Nakon dvadeset godina, u populaciji od ukupno 281 geparda u zatočeništvu u Sjevernoj Americi u prosjeku se godišnje rađa samo petnaest mladunaca, a to je tek polovica brojke potrebne za očuvanje zdravog broja geparda. No njih nije ni upola teško pariti kao pande. Naime, posljednje mladunče pande u zatočeništvu u Americi je rođeno još 2010. Zoološki vrtovi moraju se domisliti kako pariti životinje radi takozvane jamstvene populacije prije nego što njihov broj u divljini postane neodrživ, smatra Jack Grisham, koordinator udruge za planirano razmnožavanje geparda. Zbog razočaravajućih rezultata mnogi tvrde kako bi više voljeli da se novac ulaže u očuvanje divljih staništa i životinja.“Bio bih optimističniji u vezi razmnožavanja u zatočeništvu kada bih smatrao kako je to od neke pomoći gepardima u divljini”, kaže Luke Hunter, predsjednik Panthere, neprofitne skupine s uredima u New Yorku i Londonu koja radi na globalnom očuvanju velikih mačaka u divljini, među kojima su i gepardi. “Kada nema nikakvih prijetnji, gepardi se u divljini množe kao zečevi. Ne treba im turbo skupa potpomognuta oplodnja, samo im treba mjesto kojim se mogu slobodno kretati.”Svake godine nacionalni muzej Smithsonian u Washingtonu troši oko 350.000 dolara na razmnožavanje geparda koji žive unutar 1300 hektara Front Royala, a koji je dom i za još 18 drugih vrsta. Slični programi postoje u još četiri centra kojima upravljaju zoološki vrtovi. Na prijelazu sa 19. u 20. stoljeće otprilike 100.000 geparda slobodno je lutalo Afrikom, Sredozemljem i Indijom, tvrde u Smithsonianu.

Stručnjaci procjenjuju kako ih je danas u divljini ostalo između 7000 i 10.000, a to smanjenje rezultat je gubitka staništa, krivolova te sukoba s poljoprivrednicima. Grisham tvrdi da su pritisci na životinje u divljini tako veliki da bi zoološki vrtovi jednoga dana mogli postati banke za genetsko osiguranje.U zatvorenim populacijama, poput onih u zoološkim vrtovima, prioritet je visoka razina genske raznolikosti kako bi se održala prilagodljivost vrste i spriječilo parenje blisko srodnih životinja. Rezultat je svojevrsni obrnuti prirodni odabir, s obzirom da životinje s najnižim izgledima za uspjeh postaju prvi prioritet zbog toga što su im geni tako rijetki. Mnogi zoološki vrtovi nemaju dovoljno genetskih varijacija za jamčenje dugoročnog opstanka u zatočeništvu. “Noa je pobrkao lončiće”, kaže Sarah Long, ravnateljica Centra za upravljanje životinjskom populacijom iz Chicaga. “Jedna, dvije, pa čak ni deset životinja svake vrste nije dovoljno.” Ova udruga vodi gotovo 600 programa razmnožavanja, ali zasad ima službeni plan razmnožavanja za samo 357 vrsta. Oko 55 posto tih vrsta za koje postoji plan Međunarodna organizacija za očuvanje prirode smatra ugroženima u divljini, a među njima su i zapadno nizinska gorila te arapski oriks. Unatoč tomu, kod 40 posto od tih 357 vrsta pod nadzorom bilježi se pad populacije. Broj andskih medvjeda se smanjuje jer su zoološki vrtovi prije dosta godina prekinuli njihovo razmnožavanje, pa su životinje sada prestare za parenje. Nilska antilopa također pati u zatočeništvu jer zoološki vrtovi dodjeljuju sve manje mjesta rijetkim kopitarima. Znanstvenici i dalje ne znaju dovoljno za umjetnu oplodnju brojnih egzotičnih životinja, pa zasad većina zooloških vrtova životinje pari na starinski način, što ima vlastite logističke poteškoće. Naime, neka institucija možda nije spremna posuditi popularnu čimpanzu ili pingvina.

A uvoz životinja iz inozemstva katkad je nemoguć zbog poljoprivrednih sporazuma, diplomatskih problema ili karantene. A životinje, baš kao i ljudi, imaju vlastite zamisli o tome s kim se žele pariti.Primjerice, afrički pingvini općenito su monogamna vrsta. U zoološkom vrtu New England Aquarium u Bostonu, uparuju ih prema prikladnoj genskoj usklađenosti. No u 25 posto slučajeva pingvini odbijaju dodijeljenog im partnera. Znanstvenici još uvijek pokušavaju shvatiti dinamiku parenja geparda, kaže Adrienne Crosier, ravnateljica programa razmnožavanja geparda u Nacionalnom zoološkom vrtu. Naime, desetljećima se zoološki vrtovi prema svim velikim mačkama odnose jednako. Međutim, njihovi obrasci parenja katkad su potpuno različiti. Na primjer, oblačasti leopardi, iznimno ugrožena vrsta, pronalaze partnera kao vrlo mladi. Ako se s razmnožavanjem upoznaju tek kao zrele životinje u zatočeništvu, to im predstavlja izuzetan stres, pa katkada mužjak ubija ženku. Takvi su se napadi nekoć opetovano događali. Za razliku od njih, gepardi nisu takvi.Znanstvenici su doznali da plodne ženke geparda koje nisu u krvnom srodstvu ili nisu odrastale zajedno ne bi trebale boraviti u istom prostoru jer će se nedominantna ženka naći pod tolikim stresom da će se prestati tjerati. Stoga se zoološki vrtovi sada prebacuju na koncepciju centara za očuvanje vrsta koji manje nalikuju zoološkim vrtovima, a više safari parkovima. Ovdašnji centar za očuvanje životinja ima dovoljno prostora te može oponašati divljinu. Pet centara koji pokušavaju uzgojiti geparde sada bilježe nerazmjeran broj uspjeha.

Leslie Kaufmann