Moderna su vremena, pola života odvija se na internetu i očekivano je da se članovi Vlade, zajedno s premijerom, uključe u virtualni svijet. Radi se to i u drugim europskim zemljama, pa zašto ne bi u Hrvatskoj?

Na društvenim se mrežama, usto, mogu očekivati nešto neformalniji i izravniji odgovori, pa se čini da su nam tako svi ti nedodirljivi političari bliži, da nas bolje razumiju i da su nam spremniji pomoći. Čini se da su se takvom idejom poveli premijer Zoran Milanović i njegovi komunikacijski savjetnici kad su se odlučili poigrati s Twitterom i Facebookom, no društvene mreže su ih toliko oduševile da su zaboravili na dobre stare konferencije za novinare. To je ono kad se sjate novinari pred premijera ili njegove ministre, a svi u bilježnicama imaju upisanih pet, šest, ili barem jedno ubojito pitanje od kojeg se olabavljuje kravata. Tu se razjašnjavaju pitanja od vitalne važnosti za državu, doznaje kako se kane riješiti problemi, raspetljavaju afere… A sve to čini se isključivo radi interesa javnosti. No, to je za svakog političara vrlo neugodno iskustvo. Zna to Milanović, zato se odlučuje za tvitanje. Jer, koliko god tvitanje bilo neposredno i otkačeno, virtualna komunikacija savršena je metoda friziranja stvarnosti, izbjegavanja neugodnih tema, bijega od vlastitih birača. Shvatit će to vrlo brzo i oni birači koji se ne ubrajaju u 20-ak tisuća povlaštenih korisnika Twittera, a premijer će na tvitanju, umjesto da dobije, izgubiti bod. Unfollow.