Ugledni hrvatski i međunarodni stručnjak za međunarodno javno pravo akademik Vladimir Ibler analizirajući Sporazum o arbitraži između hrvatske i slovenske vlade ocijenio je kako taj sporazum u svojoj cjelini “nipošto ne zaslužuje dobru ocjenu”.

Znanstveni rad “Sporazum o arbitraži između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije” u kojem Ibler potanko analizira sporazum objavljen je u najnovijem broju časopisa “Rad” (512) Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ibler smatra da su zahtjevi u Sporazumu o arbitraži između hrvatske i slovenske vlade, glede utvrđivanja “veze Slovenije prema otvorenom moru” i “režima za uporabu relevantnih morskih područja”, međunarodno-pravno potpuno neutemeljeni, da predstavljaju jasnu teritorijalnu pretenziju na štetu cjelovitosti državnog područja Hrvatske i da ih Arbitražni sud zbog potpune besmislenosti i nerazumnosti valja ignorirati i smatrati nepostojećim.

Smatra, međutim, da je opravdano očekivati da će Arbitražni sud, unatoč tome, primjenjujući pravila i načela međunarodnog pozitivnog prava, običajnog i kodificiranog prava uspješno utvrditi granicu na kopnu i na moru između Hrvatske i Slovenije. Sadržaj preambule Sporazuma i njegove članke prate autorove kritičke primjedbe. Analizi je priložen i integralni tekst Sporazuma kako bi čitatelji mogli ispitati i provjeravati opravdanost primjedaba. Osim toga priložen je tekst Memoranduma slovenske vlade o Piranskome zaljevu iz 1993. i autorov non-paper koji je uručio na neformalnom sastanku u Kostanjevici 1994. članovima slovenske ekspertne skupine.

Ibler u znanstvenom članku tvrdi kako je dio Sporazuma u suprotnosti s odredbama pozitivnog međunarodnog prava i stavlja jednu od stranaka u sporu u priviligerina položaj. “Od svih prigovora upućenih sporazumu najteži je onaj upućen članku 3., jer se dio tog članka najviše udaljio od pozitivnog međunarodnoga javnog prava i Konvencije o pravu mora UN-a iz 1982.”, napominje i dodaje da se na te dijelove može primjeniti Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora, jer se radi o dvosmislenom, nejasnom, besmislenom i nerazumnom tekstu.

U tom članku sporazuma osim zadatka određivanja tijeka granice na kopnu i moru, kojem zadatku nema prigovora i nema zapreke da sud graničnu crtu utvrdi “ratione territorii”, Ibler smatra kako, zbog ominozne (sumnjive) riječi “veza” (junction to) i neprikladna izraza “režim” koji Konvencija o pravu mora UN-a utvrđuje, Arbitražni sud ne će moći utvrditi “vezu Slovenije prema otvorenom moru” i “režim za uporabu relevantnih morskih područja”, jer oni, kako dodaje, već postoje.

“Što bi to svaki priznati stručnjak međunarodnog prava trebao razumijeti pod riječju ‘veza’? Bi li iz te rečenice trebalo doznati da Slovenija nema vezu s otvorenim morem?”, pita Ibler, dodajući nije li možda razumljiva – iako neopravdana – bojazan da ta zagonetna “veza” na neki još nepoznati način treba omogućiti smanjenje teritorijalnog mora Hrvatske? Po Iblerovim riječima i treći zadatak od suda traži da on utvrdi nešto očigledno besmisleno, naime “režim” koji očigledno postoji i sadržan je u Konevnciji 82. U tom trećem zadatku suda, kako dodaje, jasno je da se ne radi o režimu uporabe relevantnih morskih područja uopće, nego samo o režimu u teritorijalnom moru Hrvatske. Zbog očigledne tjesnoće Tršćanskog zaljeva sve tri susjedne obalne države (Hrvatska, Italija, Slovenija), kako navodi, mogle bi se zanimati za režim uporabe relevantnih morskih područja.

Ibler tvrdi kako je u Sporazumu teško ne uočiti “prozirnost namjere olakšati udovoljavanje zahtjevima jedne ugovorne stranke na štetu druge ugovorne stranke”, a pri tom bi udovoljavanju protupravnim zahtjevima, kako naglašava, bilo, naravno, nemoguće izbjeći kršenje međunarodnog prava i Konvencije 82., i to njezina cogentnog dijela. Ako pak Arbitražni sud ne bi razumio dio Sporazuma, kao primjerice dio članka 3., Ibler drži da ih treba smatrati nepostojećim.

U tom članku sporazuma osim zadatka određivanja tijeka granice na kopnu i moru, kojem zadatku nema prigovora i nema zapreke da sud graničnu crtu utvrdi “ratione territorii”, Ibler smatra kako, zbog ominozne (sumnjive) riječi “veza” (junction to) i neprikladna izraza “režim” koji Konvencija o pravu mora UN-a utvrđuje, Arbitražni sud ne će moći utvrditi “vezu Slovenije prema otvorenom moru” i “režim za uporabu relevantnih morskih područja”, jer oni, kako dodaje, već postoje.

promo

Triglav osiguranje u 2025. ostvarilo stabilno poslovanje, značajan rast premije iznad tržišnog rasta te nastavlja s digitalnim inovacijama

Odnosi s javnošću

“Nema prečaca, pa čak ni uz AI alate. Ulaganje u ljude i dalje je najbolja investicija”

“Što bi to svaki priznati stručnjak međunarodnog prava trebao razumijeti pod riječju ‘veza’? Bi li iz te rečenice trebalo doznati da Slovenija nema vezu s otvorenim morem?”, pita Ibler, dodajući nije li možda razumljiva – iako neopravdana – bojazan da ta zagonetna “veza” na neki još nepoznati način treba omogućiti smanjenje teritorijalnog mora Hrvatske? Po Iblerovim riječima i treći zadatak od suda traži da on utvrdi nešto očigledno besmisleno, naime “režim” koji očigledno postoji i sadržan je u Konevnciji 82. U tom trećem zadatku suda, kako dodaje, jasno je da se ne radi o režimu uporabe relevantnih morskih područja uopće, nego samo o režimu u teritorijalnom moru Hrvatske. Zbog očigledne tjesnoće Tršćanskog zaljeva sve tri susjedne obalne države (Hrvatska, Italija, Slovenija), kako navodi, mogle bi se zanimati za režim uporabe relevantnih morskih područja.

Ibler tvrdi kako je u Sporazumu teško ne uočiti “prozirnost namjere olakšati udovoljavanje zahtjevima jedne ugovorne stranke na štetu druge ugovorne stranke”, a pri tom bi udovoljavanju protupravnim zahtjevima, kako naglašava, bilo, naravno, nemoguće izbjeći kršenje međunarodnog prava i Konvencije 82., i to njezina cogentnog dijela. Ako pak Arbitražni sud ne bi razumio dio Sporazuma, kao primjerice dio članka 3., Ibler drži da ih treba smatrati nepostojećim.

“Ako se zaista ne može razumno protumačiti nejasna mjesta i otkriti jasni smisao odnosnog teksta, indicirano je obratiti se općoj teoriji prava, poznatim i u praksi provjerenim sentencijama i precendentima”, tvrdi, dodajući da nigdje pozitivno pravo, a ni teorija prava, ne zahtijeva ispunjenje i izvršenje nerazumljivog. Pritom podsjeća na poznatu izreku klasičnog rimskog pravnika Celza (Celzus) da nitko nije dužan ispuniti nemoguću činidbu.

Ibler primjećuje da dio članka 3. ostavlja utisak da autori pri njegovu stipuliranju nisu bili priznati stručnjaci međunarodnog prava, odnosno ako su i bili nazočni oni iz nepoznatog razloga nisu djelovali kao stručnjaci međunarodnog prava, a možda su zaboravili da se radi o sporazumu koji određuje donošenje sudske odluke primjenom pozitivnog prava. U znanstvenom članku, prihvaćenu za tisak 16. ožujka 2011., Ibler kritizira i odredbu o povjerljivosti postupka. Napominje kako nije jasno koji bi to razlog mogao opravdati da se cijeli postupak vodi “povjerljivo”. “Ako se pod tim razumijeva ne dopustiti javnosti i medijima pristup i praćenje suđenja kroz cijelo vrijeme trajanja postupka, to ne bi bilo u skladu sa suvremenim međunarodnim pravom”, smatra.

Hrvatsko-slovenski granični spor, kako podsjeća, izazvan je i nastao je 1993. dvama zahtjevima Republike Slovenije upućenim Republici Hrvatskoj i sadržan je u slovenskoj verbalnoj noti od 7. travnja 1993. Prvim zahtjevom Slovenija traži da Hrvatska cijeli akvatorij Savudrijske vale (Piranskog zaljeva) prizna kao dio slovenskoga državnog područja, a drugim zahtjevom traži da se slovensko teritorijalno more izvan Piranskog zaljeva dotakne otvorenog mora. Republika Hrvatska oba je zahtjeva odbila i smatra ih teritorijalnim pretenzijama, jasno uperenim protiv teritorijalnog integriteta državnog područja Hrvatske, napomenuo je. Upozorava kako su obje stranke u sporu, po nekoliko puta jednostrano pismenim i usmenim izjavama prije i poslije 25. lipnja 1991. kad je počela njihova formalna i faktična samostalnost i nezavisnost, jasno deklarirale da nemaju nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjednoj državi.

Izvorne znanstvene članke o arbitražnom sporazumu u Hrvatskoj su dosad objavili Davorin Rudolf ml., profesor sa splitskog Pravnog fakulteta i professor emeritus Vladimir Đuro Degan u časopisu “Poredbeno pomorsko pravo” (broj 164/2010.) Jadranskog zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

(Hina/pd)