Ljudi koji su u Europu i Sjedinjene Američke Države unijeli duh demokracije imali su vrlo niska, ali poprilično točna očekivanja od ljudskog roda. Znali su da ćemo, ako nam se za to pruži prilika, pokušati steći nešto, a ništa ne dati zauzvrat. Znali su da ljudi uglavnom više cijene kratkoročna dobra nego dugoročni procvat. U posljednjih su nekoliko stoljeća, stoga, lučonoše demokracije osmislili nekoliko sustava kontrole kako njihove države ne bi uništile vlastite slabosti.

Američki su utemeljitelji to učinili putem decentralizacije moći. Osmislili su mehanizme kočenja i ravnoteže kako bi uznemirili i ograničili volju naroda. Također su raspodijelili moć kako bi potaknuli aktivni angažman građana u nadi da će narod steći osjećaj suzdržljivosti i odgovornosti. U Europi je, s druge strane, vlast bila centralizirana. Držale su je male klike administratora i državnika, a mnogi su od njih pohađali elitne fakultete na kojima su se trebali naučiti umijeću i odgovornostima upravljanja. U parlamentarnom sustavu glasači nisu imali pravo na izravan odabir vlasti. Glasali su, naime, za stranke, a stranačko bi vodstvo odabralo one koji bi formirali vladu, iako se to često činilo na tajne načine. Iako su poprimile različite oblike, demokracije u Europi i SAD-u bile su zasnovane na istom stavu o ljudskoj prirodi – ljudi su po prirodi sebični i treba ih držati na oku. Međutim, demokratsko je samoupravljanje moguće jer smo dovoljno pametni da osmislimo strukture za kontrolu sebičnosti. James Madison dobro je rekao: “Kako u ljudskoj prirodi postoji određena izopačenost koja traži određen oprez i nepovjerenje, postoje i druge kvalitete koje traže štovanje i povjerenje.” No s godinama se ta uravnotežena mudrost izgubila. Današnji vođe ne smatraju da im je dužnost ograničavati volju naroda, već laskati joj i udovoljavati. Razvio se golemi glasački aparat koji vođama omogućuje da predvide i reagiraju na hirove svojih ljudi. Političari demokrati prigrlili su mentalitet direktora marketinga – daj kupcu što želi jer je uvijek u pravu. Kako su izgubili osjećaj vlastite ranjivosti, mnogi su glasači počeli smatrati da imaju pravo na ispunjenje svojih želja. Poput svih pravih ljudi, od svojih političara traže pogodnosti, a ne pitaju koja je tomu cijena. Posljedice ove promjene danas su očite. Vlade u Europi i Americi obećale su sve što si mogu priuštiti, a odlučivačka mašinerija istovremeno propada.

Američki i europski kapital i dalje se drže struktura nasljeđenih iz prošlih vremena, no nema onog samoograničavajućeg sustava vrijednosti na temelju kojih su funkcionirali. Američki se decentralizirani sustav kočenja i ravnoteže preobrazio u klimav sustav razlomljene odgovornosti. Kongres zna izglasati zakone koji ljudima omogućuju dobrobit pomoću kreditiranih sredstava, ali se paralizira kad se okuša u samoobuzdavanju. Obama je u svojoj kampanji izbacio sad već slavnu reklamu o “Juliji”, koja savršeno utjelovljuje viziju vlade kao državnog sponzora koji dijeli novac i slatkiše svakome, i to u svakoj životnoj fazi. Slučaj s neprofitnom organizacijom Citizens United dobro potkoženim interesima daje strahovitu moć u očuvanju ili stjecanju poreznih olakšica ili nagodbi s nadzornim tijelima. Američki umirovljenici primaju zdravstvenu skrb koja vrijedi neusporedivo manje od doprinosa kojih su se odricali. Europski radnici žele ugodan stil života uz malo rada. Žele dinamični kapitalizam, ali i osobnu sigurnost. Europske socijalne države bankrotirale su u nastojanju da ostvare te nemoguće prohtjeve. Nekoć se moć europskog vladajućeg sloja provjeravala putem svakodnevnog kontakta s domaćim političkim previranjima, no taj je sloj izgradio tehnokratski aparat zvan Europska unija, koji se izdignuo daleko iznad kontrole naroda. Zapadnjački demokratski sustavi temeljili su se na ravnoteži između sumnje i vjere u sebe. Funkcionirali su zato što se radilo o strukturama koje su glasače i vladare štitile od njih samih. Kad su ljudi jednom izgubili osjećaj vlastite slabosti, sumnja u sebe nestala je, a s njome i mehanizmi samosvijesti. To je jedan od razloga zašto su se Europa i SAD u isto vrijeme našle u dužničkoj i političkoj krizi. Ljudi su nekoć vjerovali da se ljudska pokvarenost vidi te da je demokratska samovlada na klimavim nogama, a sad misle da pokvarenost ne postoji te samovladu uzimaju zdravo za gotovo. Ni američki ni europski model više neće funkcionirati dok ponovno ne prepoznamo i priznamo svoje prirođene slabosti i naučimo upravljati svojim nagonima.

David Brooks