U uredima diljem svijeta zidovi se ruše, ali podižu se nove pregrade. Zaposlenici su se počeli skrivati iza ormarića za dokumente. Svoje pregrade utvrđuju tornjevima od knjiga i papira.

Možda samo prate “evoluciju zakona o tehnološkom bontonu”, kako je to lijepo izrazio Raj Udeshi u uredu otvorenog tipa kojega dijeli s kolegama programerima na Manhattanu. “Slušalice su novi zid”, rekao je, pokazavši prekrivene uši svojih susjeda. U posljednje vrijeme su pritužbe na pregrade u uredima doprle do pravih ljudi, uključujući menadžere, ali i sociologe. Tvrtke redizajniraju urede u pokušaju da stišaju pozadinsku buku i poboljšaju akustiku te dovode inženjere koji se trude riješiti probleme vezane uz zvuk. “Maskiranje zvuka” postalo je najnoviji trend. Istodobno znanstvenici mjere nezadovoljstvo i nižu produktivnost radnika kojima nešto odvlači pažnju. Nakon ispitivanja 65.000 osoba u Sjevernoj Americi, Europi, Africi i Australiji, znanstvenici sa sveučilišta Berkeley došli su do zaključka da je više od polovice zaposlenih u uredima nezadovoljno omjerom “privatnosti razgovora”, čime to postaje vodeća primjedba vezana uz uredske prostore.“U uredskim prostorima otvorenog tipa ljudi ne vole akustiku”, kaže John Goins, predvodnik navedenog istraživanja. “Manjak privatnosti ne smeta u tolikoj mjeri one koji proizvode buku, ali većina zaposlenika nije zadovoljna situacijom, pa i arhitekti te dizajneri konačno tomu počinju pridavati pažnju.” Kada se prije tri godine softverska tvrtka Autodesk preselila u ured otvorenog tipa u gradu Waltham u Massachusettsu, instalirala je sustav za “ružičasti šum”, odnosno sustav koji preko zvučnika ispušta tihi šum koji zvuči poput ventilacijskog sustava, ali je posebno prilagođen tako da je usklađen s frekvencijom ljudskog glasa.

Autodesk je tri mjeseca koristio taj sustav bez da je o tome obavijestio zaposlenike, a onda ga jednoga dana iznenada isključio kako bi odredio njegov učinak. “Iznenadila nas je količina pritužbi”, kaže Charles Rechtsteiner, jedan od menadžera Autodeska. “Ljudima su smetali razgovori koji su se odvijali dvadesetak metara od njih. Dok je sustav uključen, razgovori postaju nerazgovijetni već na udaljenosti od pet, šest metara.”Originalna namjera ureda otvorenog tipa bila je poticanje komunikacije kako bi se zaposlenike potaknulo na suradnju i inovativnost. No prekomjerna komunikacija nerijetko je postizala suprotan učinak, tj. gubitak privatnosti i frustraciju suradnicima. “Istraživanja pokazuju da ljudi u uredima otvorenog tipa vode kraće i površnije razgovore jer neprestano imaju na umu da bi ih netko mogao čuti”, kaže AnneLaure Fayard, profesorica menadžmenta pri Politehničkom institutu Sveučilišta New York.Uzmimo za primjer ured u kojemu radi gore spomenuti Raj Udeshi, a koji se nalazi u poslovnom inkubatoru Politehničkog instituta Sveučilišta New York. To je prostor s desetak malenih tehnoloških tvrtki u uredima odijeljenim pregradama. Poduzetnici koji ovdje rade kažu da ponekad dobiju korisne zamisli iz razgovora koje prečuju, ali i da se katkad znaju povući u toalet ili ormar s metlama ako žele obaviti privatni razgovor. A kada moraju raspraviti nešto delikatno s osobom koja sjedi pred njih, najčešće se služe epoštom ili instant porukama.

Uredi otvorenog tipa trebaju potaknuti razmjenu ideja, ali svi tvrde da se u njima rijetko odvijaju značajni razgovori

Znanstvenici finskog Instituta za zdravlje na radnom mjestu proučavali su koliko daleko dosežu uredski razgovori i analizirali njihov učinak na slučajne slušatelje te zabilježili sljedeće: pad uspješnosti između pet i deset posto kad je u pitanju uspješno obavljanje kognitivnih zadaća koje zahtijevaju učinkovitu uporabu kratkoročnog pamćenja, kao što su čitanje, pisanje i ostali oblici kreativnog rada. Valtteri Hongisto, akustičar pri navedenom institutu, otkrio je da su zaposlenici zadovoljniji i učinkovitiji u obavljanju kognitivnih zadaća kada se zvuk govora maskira pozadinskim šumom ili zvukom žubora potoka.Dizajneri uredskih interijera počeli su eksperimentirati s dizajnom koji omogućuje radnicima povlačenje u tišinu i osamu. Jedna od najčešćih taktika za to jest malena pokrajnja prostorija za razgovore i telefonske pozive. U manhattanskom uredu savjetodavne tvrtke What If, osobe koje žele porazgovarati imaju mogućnost povlačenja u separee izrađene u stilu vagona-restorana. “Postoji nešto vrlo zadovoljavajuće u vezi separea”, smatra Barrie Berg, izvršna direktorica poslovanja te tvrtke za Ameriku. “Vidite što se događa oko vas, drugi vas vide, ali ipak možete voditi privatan razgovor bez da smetate ljude oko sebe. Živimo u kulturi u kojoj se poslovne zadaće bolje obavljaju ako oko nas vlada žamor, ali taj žamor mora biti podnošljiv.”

John Tierney