Ibrahim Tunali nikada nije zaboravio onaj dan 1981. godine kada su vladini vojnici preuzeli njegovu trgovinu prtljagom i predali je poborniku pukovnika Moamera Gadafija, što je tek jedno u beskonačnom nizu izvlaštenja u tom području. I tako se, prema vlastitom priznanju, nakon ubojstva pukovnika Gadafija u listopadu Tunali s grupom naoružanih rođaka uputio prema svojem starom lokalu i čovjeku koji je unajmljivao prostor zaprijetio riječima: “Ako se za dva dana ne iseliš, zaklat ćemo te na licu mjesta.” Čovjek je pobjegao već za par sati.

Jedna od najotrovnijih baština pukovnika Gadafija jest opsežna politika preraspodjele zemljišta koja je otpočela još krajem 1970ih, a koja sada prijeti razjarivanjem gorkih sporova oko imovine u državi čiji su stanovnici naoružani do zuba. Mnogi vlasnici u sebi mu duboko zamjeraju već 30 godina, mašući zemljišnim dokumentima koji potječu još iz vremena talijanske okupacije s početka 20. stoljeća ili čak iz otomanske ere. Neki su se vratili u Libiju nakon produljenog boravka u inozemstvu kako bi potraživali ono za što smatraju da im pripada. No trenutni stanovnici tih prostora često nemaju kamo otići, a nerijetko imaju vlastite imovinske dokumente. Naime, glavni zemljišni ured u Libiji izgorio je u požaru početkom 1980ih, a mnogi Libijci smatraju da je pukovnik Gadafi to namjerno uradio s ciljem stvaranja zbrke oko imovine i vlasništva. Prepreke pred Libijom dodatno pojačava slaba prijelazna vlast i izostanak sudstva u pravom smislu riječi. “Nešto se mora poduzeti po tom pitanju, ali isto tako ne možemo jednostavno na ulicu izbaciti ljude koji sada tu žive”, kaže Mustafa Abušagur, prvi zamjenik premijera u libijskoj prijelaznoj vladi. “Molimo ljude za strpljivost. I sam sam jedan od onih koji su izgubili svoju imovinu.” Pukovnik Gadafi je 1978. godine izdao Zakon br. 4, koji zastupa načelo “kuća njezinom stanovniku”. To je značilo da Libijci smiju posjedovati samo onu kuću u kojoj žive i da će sva druga imovina pripasti državi, odnosno u najvećem broju slučajeva članovima Revolucionarnih odbora. Zahvaljujući sličnim zakonima, Libijci su ostajali bez trgovina, uredskih prostora, tvornica i poljoprivrednih zemljišta.

Originalni vlasnici nerijetko su se tomu protivili, zbog čega bi završili u zatvoru ili bi podnijeli tužbu u pokušaju osporavanja preuzimanja. Ponekad su sudovi priznavali njihove tužbe kao pravovaljane, no nisu mogli poduzeti ništa u smislu provođenja presude.Mnogi originalni tužitelji se organiziraju i zahtijevaju od prijelazne vlade da poduzme nešto prije državnih izbora koji će se održati 21. lipnja jer se boje da će se to pitanje ispolitizirati te da će potaknuti frustrirane pravomoćne vlasnike da uzmu pravdu u svoje ruke. “Pokušavamo zakočiti ljude da ne bi počeli koristiti silu”, kaže Šaker Dakhil, osnivač udruge vlasnika s više od 3000 članova. “No ljudi gube strpljenje. Ovi zakoni moraju se poništiti.” Dakhil, koji je 34 godine živio u Americi, kaže da misli kako će za kompenzaciju Libijcima kojima je imovina oduzeta biti potrebno najmanje 15 milijardi dolara. “Ovaj se fenomen širi”, kaže Dahkil, koji je svoj novi ured pretvorio u središte okupljanja osoba koje podnose tužbe zbog spora oko vlasništva. “Ljudi donose lažne dokumente i tvrde da su oni vlasnici.”Prije šest godina Gadafijeva vlada počela je s programom kompenzacije dijela originalnih vlasnika pod rukovodstvom Seifa alIslama Gadafija, diktatorovog sina. No taj program polučio je tek rijetke uspjehe, tvrde vlasnici te sudac koji ga je nadzirao Jusuf Haneš. U nekolicini slučajeva u kojima je ljudima ponuđena kompenzacija, ona je iznosila tek djelić vrijednosti sporne imovine, pa ju je većina odbila prihvatiti, kaže sudac Haneš.“To pitanje moramo riješiti smjesta”, kaže sudac, “kako stari vlasnici ne bi izgubili nadu te kako nezakoniti stanari ne bi dobili osjećaj da im je Gadafi bio veći prijatelj od nove vlade.”

Robert F. Worth