Godinu dana nakon opsežnog vala političkih reformi ovaj grad, koji je dugo bio zanemarivan, pokazuje određene znakove razvoja. Strani poslovni ljudi na sastanke s potencijalnim partnerima voze se niz ceste prepune rupa i pokraj ruševnih zgrada. Vlasnici hotela, kojima je posao patio zbog vojne vladavine i lošeg gospodarskog vodstva, povisuju cijene za ono malo soba koje su slobodne.

Cijene nekretnina u nekim dijelovima grada i okolice u proteklih su se godinu dana utrostručile. “Mianmar ima visok potencijal za rast i mogao bi postati novo gospodarsko žarište Azije”, kaže Meral Karasulu, dužnosnica Međunarodnog monetarnog fonda iz Washingtona, koja je vodila misiju u Mianmaru u siječnju. Štoviše, stranim ulagačima i investicijskim bankama koji su ignorirali ovu zemlju tijekom vojne vladavine ona je danas novo tržište, gdje tek 4 posto stanovnika ima mobilne telefone, još manji postotak ima perilice za rublje i klimatizacijske uređaje, a o automobilima da ne govorimo. Kako se država otvara, mnogi Mianmarci strahuju da bi temeljni problemi ove države mogli ograničiti rast. Popis prepreka i problema zastrašujuć je, a obuhvaća mnoge dugogodišnje probleme – nedostatak čvrstog pravnog sustava, duboko ukorijenjenu korupciju i razrušenu infrastrukturu – te nove probleme, među kojima su i iznenađujuće visoke cijene. Prema riječima poslovnih ljudi, najveći je problem nedostatak stručne radne snage. Iako je vlada U Theina Seina, predsjednika Mianmara i glavnog pokretača liberalizacije, na vlasti tek od ožujka 2011., već se osjeća manjak u nekim kategorijama radnika. “Mnoge tvrtke traže stručnjake za prodaju i marketing”, kaže U Ko Lin, direktor tvrtke Career Development Consultancy, vodeće agencije za zapošljavanje u Mianmaru. “Ne mogu im naći prave ljude. Jako je teško.” Tijekom vojne diktature došlo je do odljeva burmanskih talenata, uglavnom u Maleziju, Singapur, Tajland i zaljevske zemlje. Vlada je izrazila nadu da će se dio tog kadra vratiti kući, no Burmancima koji u inozemstvu dobro zarađuju povratak u Mianmar pitanje je troška.

Zbog visokih plaća koje tvrtke u Mianmaru moraju plaćati da bi privukle iskusne radnike ukidaju se neke prednosti koje se obično vežu za manje razvijene zemlje, a stvar pogoršava povećanje cijena uslijed drastičnog rasta špekulacija. U Strandu, jednom od najekskluzivnijih hotela u Yangonu, najjeftinije je noćenje 430 dolara. Mianmar je po mnogočemu skuplji i neučinkovitiji od znatno razvijenijeg susjednog Tajlanda. No za razliku od tvrtki u mnogim drugim velikim azijskim gradovima, one u Yangonu muče se s nestancima struje, nepouzdanom internetskom vezom te primitivnim telefonskim linijama. Oko 75 posto od ukupno 55 milijuna stanovnika nema pristup električnoj energiji, kako pokazuju podaci Azijske banke za razvoj. U Soe Aung, glavni direktor građevinarske tvrtke Aung Thukhe, očekuje da će u narednih nekoliko godina doći do snažnog razvoja poslovnog sektora. Međutim, upozorava da stari sustav političke zaštite, u kojem generali i njihovi poslovni partneri upravljaju gospodarstvom, jednim dijelom opstaje i dalje. U starom su se Mianmaru poslovnjaci bez političkih veza u vojsci bojali vlasti, a razvijanje poslovanja nalikovalo je na “udaranje glavom o golemi kameni zid”, dodaje Soe Aung. “Taj je zid srušen, ali ne do kraja.” S obzirom na to da je toliko toga u igri, neki napeti burmanski poslovnjaci okreću se tradiciji i obraćaju gatarama. “Okus meda bit će slastan”, kaže gatara Daw Saw Yu Nwe, “no ako nisi vješt, lako ćeš se porezati”.

Thomas Fuller; Poypiti Amatatham doprinjela izvještaju iz Bangkoka