U američkoj se vojsci odvija tragedija, jer na svakoga vojnika poginuloga na bojištu ove godine oko 25 veterana pogiba svojom voljom. Svakoga dana u Iraku ili Afganistanu u prosjeku pogine jedan američki vojnik. Ali svakih 80 minuta jedan veteran američke vojske počini samoubojstvo. Svake se godine zabilježi više od 6500 samoubojstava veterana, što je više od ukupnoga zbroja ubijenih vojnika u Afganistanu i Iraku od početka ratova u tim zemljama.

Ta su tiha bojišta mjesta poput New Middletona u Ohiju gdje je Cheryl DeBow odgojila dvojicu sinova, Michaela i Ryana Yurchisona. Obojica su otišla u Irak. Stariji se Michael kao 22godišnji mladić prijavio u vojsku ubrzo nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. “Ne mogu sjediti prekriženih ruku”, rekao je svojoj majci. Cherylin se mlađi sin Ryan dvije godine potom također priključio vojsci, pošavši stopama svojega brata s kojim je bio iznimno blizak.Kada je Michael otpušten iz vojske, Cheryl DeBow došla je po njega na aerodrom i ostala u šoku. “Kada je izašao iz zrakoplova, izgledao je kao prazna ljuštura”, otkriva majka. “Sav se tresao.” Prema tvrdnjama njegove majke, Michael je nakon povratka u SAD počeo piti i drogirati se, a posebice ju je prestrašio kada je kupio istu vrstu oružja koje je imao u Iraku. “Rekao je kako je tamo spavao uz svoj pištolj i kako ga treba i kod kuće”, prisjeća se Cheryl. Ryan se vratio kući 2007. godine i počeo pokazivati znakove psihičke traume koja je izjedala i Michaela. Nije mogao spavati, drogirao se i previše pio, a cijelo je vrijeme osjećao i jaku živčanu napetost. “Bio je toliko napet da nije mogao podnijeti čak ni sjediti uz drugu osobu i čuti njezino disanje”, prisjeća se Cheryl DeBow. Ryan je kao talentiran redatelj stao pred vlastitu kameru i snimio film o svojemu nepredvidljivome ponašanju i nesanici, pa čak i lažni pokušaj samoubojstva.Jedan bi od razloga samoubojstava bivših vojnika, ali i zločina kojima se odaju, a koji u posljednje vrijeme dobivaju mnogo više medijske pozornosti, mogao biti posttraumatski stresni poremećaj u kombinaciji s povezanom traumatskom ozljedom mozga. Ryan je u jednoj eksploziji u Iraku pretrpio potres mozga, a i Michaelu je dijagnosticirana traumatska ozljeda na mozgu.

Procjene broja slučajeva posttraumatskoga stresnog poremećaja i traumatske ozljede mozga uvelike variraju, no smatra se da od njih pati najmanje jedna petina veterana iz Afganistana i Iraka. Prema rezultatima jednoga istraživanja, više od jedne četvrtine vojnika pati od takvih poteškoća s psihičkim zdravljem već kada ih treći ili četvrti put pošalju u Irak ili Afganistan. Prve procjene upućuju na to da je rizik od samoubojstva kod veterana danas dvostruko veći nego kod prosječne osobe. Prema rezultatima istraživanja objavljenoga u časopisu The American Journal of Public Health, taj je rizik gotovo četiri puta veći za veterane u dobi između 17 i 24 godine.Poput mnogih drugih otpuštenih vojnika, Michael i Ryan potražili su pomoć od američkoga ministarstva branitelja. Ministar Eric Shinseki odbio je sudjelovati u razgovoru za ovaj članak, no među mojim sugovornicima prevladava mišljenje kako se rad ministarstva poboljšao. Međutim, tvrde kako ono još uvijek ni izbliza ne poduzima dovoljno mjera kako bi se doskočilo problemu stope samoubojstava. “Riječ je o epidemiji kojoj se ne posvećuje potrebna pozornost”, tvrdi Bob Filner, kongresnik iz redova demokrata iz San Diega koji zastupa svoju stranku u Kongresnome odboru za braniteljska pitanja. “Mogli bismo učiniti mnogo više.” Međutim, valja priznati kako je američko ministarstvo branitelja pokrenulo hitnu telefonsku liniju za potencijalne slučajeve samoubojstva te imenovalo koordinatore programa prevencije samoubojstava. Ministarstvo se također nastoji boriti protiv stereotipa ratničke kulture zbog kojih se poteškoće s psihičkim zdravljem otpisuju kao problemi za mlakonje. No često se događa da samoubojstvu skloni veterani promaknu sustavu. Prizivni sud u San Franciscu prošle je godine oštro kritizirao ministarstvo branitelja zbog “propusta glede kompetentnosti” u bavljenju psihičkim zdravljem vojnih veterana.

Patrick Bellon, čelnik udruge Veterani za zdrav razum koja je podnijela tužbu u tome slučaju, ističe kako se rad ministarstva poboljšao, no problema još uvijek ima napretek. “U sljedećih će se pet godina pojaviti pet milijuna novih vojnih veterana”, naglašava Bellon. “Ministarstvo se već sada jedva nosi s postojećim brojem i ne znam kako će u budućnosti izaći na kraj s tim problemom.” Prošloga je mjeseca glavni inspektor ministarstva branitelja prijavio kako je zabilježen slučaj jednoga 26godišnjega veterana koji je uočen kako gol luta među automobilima na jednoj kalifornijskoj prometnici. Policija mu je pokušala osigurati psihijatrijsku skrb, no posebna je bolnica pod ravnanjem ministarstva odgovorila kako ne može primiti pacijenta do sljedećeg jutra. Mladić nije primljen, a nakon što su institucije propustile niz prilika da mu pruže pomoć, bivši si je vojnik oduzeo život bacivši se pred vlak.Braniteljske bolnice nisu pružile više pomoći ni Michaelu i Ryanu. Ryan je početkom 2010. godine počeo sve češće spominjati samoubojstvo pa ga je majka natjerala da se obrati hitnim službama, gdje je preklinjala ministarstvo za pomoć. Prema njenim riječima, rečeno joj je kako je za program bolničkoga liječenja potrebno predbilježiti pacijenta na listi čekanja, a njezinom bi sinu bila pružena pomoć tek za šest mjeseci. “Ryan je patio i govorio kako će okončati patnju i slične stvari”, prisjeća se njegov najbolji prijatelj Steve Schaeffer koji je služio s Ryanom u Iraku. Prema Schaefferovim riječima, i on se mučio s dobivanjem psihološke pomoći od ministarstva. “Za šest tjedana vam zakazuju termin koji vam je potreban danas,” opisuje Schaeffer.˙ekajući mjesto u programu za odvikavanje od ovisnosti, Ryan je u svibnju 2010. godine umro od predoziranja drogom. Njegova je smrt navedena kao nesretan slučaj, no obitelj i prijatelji uvjereni su da je bila riječ o samoubojstvu. Tuga zbog Ryanove smrti bacila je njegova brata u još dublji očaj, no njihova majka Cheryl DeBow kaže kako Michael sada polako napreduje. “Uglavnom je u stanju ujutro ustati iz kreveta”, dodaje. “To je golemo poboljšanje.”

Nicholas D. Kristof