Europljanin koji je 1950. godine stigao na obale Sjedinjenih Američkih Država svakako je morao primijetiti da je Amerika preuzela štafetu moći. Moć SAD-a odredila je ostatak 20. stoljeća – energija i samopouzdanje zemlje mogli su se opipati. Danas jednak osjećaj pobuđuje dolazak u Brazil.

Nova nada Sjeverne i Južne Amerike leži upravo ovdje. Kad sam tijekom osamdesetih tek upoznavao zapušteni Brazil, svaki bih se put iznenadio kad bih čuo da u Latinskoj Americi ne mogu očekivati ništa više od nestabilnosti. Kako sam tada tvrdio, Brazil bi se prije mogao smatrati tropskom verzijom SAD-a nego sastavnim dijelom latinske bolesti zvane hiperinflacija i neuspjeh. Ne mogu reći da sam predvidio ovu savršenu brazilsku oluju – zbog pronalaska nafte došlo je do snažnog i obilatog razvoja. Međutim, shvatio sam što je jedan direktor čeličane iz S?o Paula mislio kad mi je 1986. godine rekao da je često zabrinut kako će dočekati kraj mjeseca, ali da ga budućnost ne brine. Iako je posrtao, Brazil se svejedno kretao naprijed. Za razliku od izmučene Argentine, Brazil je imao neutaživu vjeru u sebe, a više ga je zanimala zarada nego elegantna pretencioznost. Četvrt stoljeća kasnije Brazil je posve drukčija zemlja. Danas je on moćan podsjetnik da u dijelu svijeta koji se tek razvija, nasuprot muci Europe i SAD-a, raste snažna i vitalna sila. Duboka recesija koja je zahvatila Zapad poklopila se s buđenjem nacija od Brazila do Indije, gdje većina stanovnika našeg planeta i živi. Živimo u vremeno “Velike inverzije”. U Riju se priča o naftnim bušotinama u blizini obale, gradnji visokih nebodera, Svjetskom nogometnom prvenstvu 2014. i Olimpijskim igrama 2016., stalnim radnim odnosima, zakrčenom prometu, ludom rastu cijena, golemim infrastrukturnim projektima, kao što je prijedlog gradnje brze željeznice od Rija do S?o Paula, te činjenici da je Brazil nedavno istisnuo Veliku Britaniju sa šestog mjesta svjetskih gospodarstava po veličini. Dakako, Brazil ima gotovo 200 milijun stanovnika, pa je dohodak po stanovniku tek trećina onog britanskog, a i precijenjena je valuta odigrala ulogu u prividnim okvirima bogatstva Brazila. Ipak, snažno stvarno stanje odraz je privlačnosti Brazila pojedinačnim i korporativnim ulagačima, čija je vjera u dolar i euro ozbiljno poljuljana. Velika promjena od sredine osamdesetih do danas nastala je dolaskom demokratske institucijske stabilnosti.

Pisao sam o padu Pinocheta i proživio turbulentne posljedice diktatura u Brazilu i Argentini. Te diktatore, kao i one na Bliskom istoku, ustoličio je Zapad kao alternativu nasilnom ekstremizmu, u južnoj je Americi on bio komunističkog tipa, dok je čitav pojas od Kaira do Damaska krenuo putem džihadističkog islamizma. Predsjednica Brazila Dilma Rousseff bila je jedna od tih ljevičara. Početkom sedamdesetih preživjela je mučenje vojske te u zatvoru provela gotovo tri godine. Danas, nešto više od godinu dana na mjestu predsjednice, Brazilom vlada snažnim pragmatizmom koji hvale i poslovnjaci i reformatori. Možda to govori nešto o tipovima bivših radikala u prilagodbi stvarnim silnicama moći, koji će generaciju kasnije stati na čelo Egipta ili Tunisa. Rousseff će sljedećeg mjeseca posjetiti SAD, a 9. travnja sastat će se predsjednikom Barackom Obamom. Brazilci su gnjevni što njezino putovanje nema status “državnog posjeta”, kao što je bio slučaj s predsjednicima Kine, Indije i Meksika. U državne posjete obično spada i obraćanje posjetitelja Kongresu te svečana večera u Bijeloj kući. Digla se prašina i zbog toga što su američke zrakoplovne snage nedavno odustale od kupnje 20 vojnih aviona od Embraera, brazilskog proizvođača letjelica. S američke strane i dalje je prisutna nelagoda zbog bliskosti Dilme Rousseff s Kubom te zbog srdačnih odnosa Brazila i Irana. Americi treba blisko partnerstvo s Brazilom, ne samo radi oživljavanja gospodarskog rasta već i zbog zadovoljavanja energetskih potreba te baš zbog teških diplomatskih dilema kakve SAD ima oko Irana. Utjecaj Brazila u svijetu raste te može biti koristan posrednik u pregovorima sa silama koje Zapadu zamjeraju na imperijalističkoj intervenciji. Amerikanci bi se trebali okrenuti prema jugu jer ondje raste sila koja će oblikovati 21. stoljeće.

Roger Cohen

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com