Cilj Socijalnog vijeća za sektor cestovnog prometa je unaprijediti konkurentnost tog sektora kako bi bio stjecište novih investicija, ali i dodatnog zapošljavanja. Borba protiv sive ekonomije i rada na crno zajedničko je opredjeljenje sindikata i poslodavaca, socijalnih partnera u ovom Vijeću te je istovjetna prioritetima Vlade: smanjivanju utaje u davanjima u državni proračun, konsolidaciji javnih financija i borbi za opstojnost i povećanje radnih mjesta.

S obzirom na složenost ove problematike, koja i jurisdikcijski obuhvaća više područja, Vijeće je s konkretnim saznanjima pojavnosti sive ekonomije i rada na crno u sektoru cestovnog prometa upoznalo predstavnike nadležnih državnih službi na svojoj tematskoj sjednici u veljači 2012. Ta su saznanja sažeta u ovom nultom izvješću Vijeća, koje je ujedno i skupna prijava uočenih nepravilnosti. Trendove, podatke i ilustrativne primjere pojavnosti sive ekonomije i rada na crno u sektoru cestovnog prometa izradili su članovi Vijeća, uz logističku pomoć članica s terena, te na takav način sadržavaju pravu sliku, odnosno pogled iz prakse. Putnički prijevoz je u poteškoćama zbog stalne promjene cijene goriva i smanjenja broja putnika, zbog čega je smanjen i broj tvrtki, a osobit problem je prijevoz na crno. U tuzemnom linijskom prijevozu tvrtka koja izvršava sve obveze prema državi ima sve manje šanse za normalno funkcioniranje. Poslovi dobiveni na javnom natječaju obavljaju se poluilegalno, poslodavci ne prijavljuju vozače ili ih prijave na minimalac i plaćaju im u gotovini. Nadalje, ne prijavljuje se prihod od karata niti od prtljažnih karata. Na autobusnim stajalištima 5-10 minuta prije polaska redovnih linija pojavljuje se kombi-prijevoz, koji prevozi i učenike, a kad se i odmjere kazne, takva ilegalna djelatnost se nastavlja, i to bi trebalo zabraniti. U međunarodnom prijevozu, pri tzv. pool ugovorima, kad dvije strane participiraju 50:50%, hrvatski su prijevoznici u podređenom položaju – plaćaju porez i u Hrvatskoj, Austriji i Njemačkoj, dok, primjerice, njemački prijevoznik u Hrvatskoj ne plaća porez. Tu su problem i fiktivna poduzeća BiH prijevoznika, koji uz isti pool-princip otvore tvrtku u Hrvatskoj bez zaposlenih i autobusa, obavljaju kompletan posao te u Hrvatskoj izbjegavaju plaćanje ljudi, doprinosa i poreza.

Niska cijena
U povremenom prijevozu putnika (turističke vožnje, maturalac, jednodnevni izleti) zapošljavaju se vozači na crno te se ne izdaju računi. Takve se malverzacije mogu utvrditi na licu mjesta – u dnevnom nadzoru, primjerice, 30-ak autobusa na parkiralištu Trakošćana. Ili cijena prijevoza za Međugorje zna biti toliko niska da je, kad bi se platila sva davanja, jednostavno nemoguća i očito se prihod ne iskazuje. A svaka vožnja preko granice se evidentira i potreban je popis putnika te je lako utvrditi je li prihod iskazan. Instrumenti koji se mogu koristiti koriste se zanemarivo. Prijevoznici koji rade za državu, konkretno za MORH, ne plaćaju poreze i doprinose. A Zakon o prijevozu je jasan – čl. 8. navodi institut licencije za koju je potrebna financijska sposobnost, čl. 10. kaže da financijske sposobnosti nema ako dva mjeseca nisu plaćene obveze. Nikome nije oduzeta dozvola za rad, a ima 20-30 tvrtki koje imaju uvjete za oduzimanje licencije i rade za državu! Poznat je slučaj švicarskog prijevoznika kojeg država već godinu dana neprestano kažnjava sa 5000-10.000 kn, on plati kaznu i radi dalje premda postoje instrumenti da mu se zabrani ulazak u zemlju. U putničkom prijevozu potrebna je efikasnija kontrola resornog Ministarstva prometa te nužna suradnja svih inspekcijskih službi. Prijevoznici apeliraju da mjerodavne državne institucije spase one koji žele uredno raditi i plaćati davanja jer ne mogu više konkurirati sivoj ekonomiji te su spremni inspekcijama pružiti tehničku podršku da reagiraju na licu mjesta. Varanje države na primjeru plaće vozača: od 50.000 kn prosječnog prometa zarada vozača je 12%, dakle 6000 kn. Od toga mu je prijavljena plaća 3000 kn neto, a još 3000 kn dobije u gotovini. Poslodavac knjiži 20 dnevnica po 70 eura, što je 10.500 kn, od čega vozaču isplaćuje onih 3000 kn u gotovini, a njemu ostane 7500 kn. Tim novcem može platiti i rad na crno, i tako još uvećati svoju zaradu i ne platiti državi. Vozač 20-ak dana radi kod poslodavca, a 10-ak dana na crno. Jasno je da veći broj prijevoznika ne može opstati te su neki spas potražili u odjavi zaposlenih. Ti vozači s burze dobivaju 2200 kn naknade, poslodavac im više ne isplaćuje 6000 kn, nego 4000 kn, a vozači u prometu inspekciji pokazuju ugovor koji su imali sa sada njima bivšom tvrtkom. Zbog želje za većom zaradom vozi se više te su vozači premoreni, što ugrožava sigurnost na cestama.

Radno vrijeme vozača je i po 13 sati na dan, nerijetko imaju mjesečni fond od 250 sati, a na burzi je 8500 vozača (od njih barem 7000 radi na crno). Da se uvede red, zaposlili bi se svi s burze, čak bi bio manjak vozača. Problem je i u nadležnosti inspekcija. Primjerice, tahografske listiće, obvezne kod kamiona iznad 7,5 tona, kontrolira prometna policija, ali ne i platne liste, koje kontrolira Državna inspekcija. Nadalje, vozači s burze dobivaju naknadu i rade na crno, uglavnom u međunarodnom prometu – rade carinsku deklaraciju, u kojoj navode i poslodavca i svoje ime; istodobno policija na ulazu vodi evidenciju o vozilu i vozaču. Nema podataka je li itko platio kaznu zbog takvog rada na crno.
U veljači 2012. provedena je e-mail anketa o nelojalnoj konkurenciji, a pitanja su upućena na tisuću adresa i tvrtki i obrtnika. Iz 70% odgovora tvrtki može se iščitati:
1) nema koordinacije inspekcijskih službi u kažnjavanju;
2) pravomoćne presude zbog gospodarskoga kriminala ne prosljeđuju se Upravi za cestovni prijevoz u Ministarstvu prometa;
3) nema online koordinacije među inspekcijama premda je još prije traženo da se izradi registar prijevoznika, u kojem bi opći podaci bili javni, a detaljni dostupni nadležnim službama;
4) inspekcijske službe na terenu pogoduju prekršiteljima recidivistima;
5) traže se češće LKW kontrole, nenajavljene akcije na terenu i u tvrtkama;
6) za strane prijevoznike u prekršaju traži se uspostava “carinskih žica”, što je praksa EU;
7) traže se tromjesečna izvješća o kažnjavanju prijevoznika;
8) služba pomoći na cesti traži dosljednost policije u uklanjanju vozila s ceste, u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa čl. 181.
Nameće se pitanje: kako da se pošteni poslodavci suprotstave nelojalnoj konkurenciji koja ne plaća davanja, prikazuje lažne gubitke, manipulira u zapošljavanju i plaćanju radnika te radnom vremenu?

Sporni ugovori
Problem je i zakonska regulativa. Nedopustivo je da jedna obitelj u istoj djelatnosti ima po pet poduzeća, u jednom prijavljen kamion, u drugom prikolicu itd. Problem su i ugovori na određeno jer je Zakon o radu jasno nabrojio kad su dopustivi te se ta zakonska mogućnost zlorabi. K tomu, zlorabi se i zapošljavanje preko agencija – tako zaposleni za isti posao dobivaju i 30% manju plaću od onih u radnom odnosu u istoj tvrtki te su zakinuti i u drugim pravima.
U vozilima postoji crna kutija i u njoj se na kraju godine vide kilometri, prema čemu je lako provjeriti poslovanje. Na cesti osim presretača policije nema presretača porezne inspekcije. Prijevoznik koji po papirima na 500 km ima jednog putnika na kraju godine mora u stečaj jer za rentabilnost je potrebno 25-26 putnika. Na relacijama ima i 50% razlike u cijeni putne karte pojedinih prijevoznika, što je damping, a Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja to može uočiti gotovo na svakom autobusnom kolodvoru. Cilj ove inicijative Socijalnog vijeća za sektor cestovnog prometa je smanjiti rad na crno i sivu ekonomiju, u čemu Vijeće ima podršku Miranda Mrsića, ministra rada i mirovinskog sustava. Vijeće podupire jačanje svih inspekcijskih službi, zalaže se za proširenje njihovih zakonskih ovlasti i naglasak stavlja na jurisdikcijsku suradnju. Cilj je i da državni proračun profitira 5% od suzbijanja sive ekonomije u iduće dvije godine, a u iduće četiri da se poveća 10% novcem koji se “gubi” u sivoj ekonomiji.