Treba li se strancima dopustiti pristup američkim sudovima radi tužbi stranih korporacija za kršenja ljudskih prava počinjena u inozemstvu? Nedavno je Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država saslušao argumente po ovom pitanju u sklopu slučaja nigerijskih građana protiv Royal Dutch Petroleum i nekih drugih tvrtki.

Naime, četiri konzervativna suca izrazila su skepsu glede donošenja odluke u ovakvim sporovima. Međutim, tajanstveni zakon iz 1789. poznat kao Statut o stranim deliktima dozvoljava takve sporove ukoliko se pokreću protiv zasebnih branjenika. Isto bi se trebalo odnositi i na korporacije optužene za slične prekršaje u inozemstvu, naravno, ako imaju veze s ovom državom, primjerice ako ovdje prodaju svoje proizvode.U svijetu u kojemu su multinacionalne korporacije primarni igrači, potreba da ih se drži odgovornima za ekstremna kršenja prava i zakona hitnija je no ikada prije. Kada korporacije posluju u Americi, moraju se pridržavati američkog zakona. Uspostava platforme za žrtve koje traže pravičnu kaznu za korporativne zlikovce priliči američkoj povijesti i njezinoj ulozi u međunarodnoj zajednici. Statut je 170 godina mirovao, ali načelo koje zastupa danas je jednako važno kao i u prošlosti. Taj zakon iskopan je tek 1980. za potrebe slučaja koji je poslužio kao prekretnica, a u kojemu je bivšem dužnosniku paragvajske vlade izrečena kazna od 10,4 milijuna dolara zbog mučenja i ubojstava. Otad se pred saveznim sudovima našlo preko stotinu slučajeva koje su podnijeli inozemni pojedinci protiv inozemnih pojedinaca, a od 1997. i protiv korporacija. Odvjetnici za ljudska prava shvatili su da su tužbe protiv pojedinaca nerijetko neprilične jer se i multinacionalne tvrtke nalaze među onima koji krše međunarodno pravo. Prekršaji i zločini koji se rađaju rijekom poslovanja tih tvrtki pridonose njihovoj zaradi, pa ima smisla tražiti odštetu ako je riječ o ilegalno ostvarenoj dobiti. Vrhovni sud tek je 2004. preuzeo neki slučaj na kojega se odnosi spomenuti zakon. U presudi potvrdio je da taj zakon dozvoljava strancima tužbe za kršenje ograničene kategorije univerzalno prihvaćenih prava. Statut ne pojašnjava komu se može suditi.

No prema američkim zakonima, korporacije imaju određena prava, kao što je pravo zaštite ulagača od gubitka, a u zamjenu za to zakonski su odgovorne za kršenja prava i propisa. Od 2005. donesene su četiri savezne presude da se korporacije smiju držati odgovornima prema Statutu o stranim deliktima. Samo je drugi prizivni žalbeni sud u slučaju Kiobel protiv tvrtke Royal Dutch Petroleum koji je sada pred Vrhovnim sudom odbio to na temelju tvrdnje da međunarodni tribunali ne drže korporacije odgovornima za kršenje ljudskih prava. Nigerijski tužitelji zahtijevaju novčanu odštetu za okrutne činove tri naftne kompanije i vojne diktature u Nigeriji tijekom 1990ih usmjerene ka potiskivanju prosvjednika protiv zagađenja okoliša. Navodno je ubijeno nekoliko desetaka prosvjednika, a mnogi drugi posvjedočili su o zatočenju i premlaćivanju. Tvrtka Royal Dutch Petroleum tvrdi da se Vrhovni sud treba voditi međunarodnim zakonima po pitanju poslovne odgovornosti te da u međunarodnom pravu takve odredbe ne postoje. Takav stav je pogrešan. Međunarodno pravo definira povrede zakona, ali provedba tih zakona se u ovlasti je državnih zakonodavstava pojedinih zemalja, a prema američkom zakonu korporacije su već stoljećima podložne tužbama. Odgovornost pred zakonom korporacijama bi mogla poslužiti kao poticaj da se potrude poboljšati svoje djelovanje. Ako multinacionalna tvrtka počini povredu poput mučenja, činjenica da je riječ o korporaciji, a ne o pojedincu nije ni najmanje bitna u pokušaju ostvarenja pravde.

Riječ urednika Observera/Lincoln Caplan