Pripovjedači su oduvijek imali poseban dar – oduvijek su političarima išli na živce jer je teško pomiriti višestruke istine književnosti sa samo jednom političkom istinom. Nedavno je Paul Auster, spisatelj s prebivalištem u Brooklynu za jedan turski dnevni list izjavio da odbija doći u Tursku zbog zatiranja slobode govora.

Rekao je da je spremnost Turske na ograničenje slobode tiska još jedan razlog za brigu, s obzirom da se više od sto novinara nalazi u zatvoru. Austerovo stajalište razbjesnilo je turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana, koji ni trenutka nije oklijevao nazvati ga “potpunom neznalicom”. “Tko mari hoće li on doći ili neće?”, izjavio je. “Hoće li zbog toga Turska izgubiti na veličini?” Potom je kritizirao Austera zbog sudjelovanja na sajmu knjiga 2010. u Izraelu, gdje tisuće nevinih i dalje pate i umiru u pojasu Gaze. Auster je uzvratio demantijem: “Štogod premijer mislio o stanju u Izraelu, činjenica jest da se ondje sloboda govora poštuje te da u zatvorima nema spisatelja ni novinara”. Turski su mediji pomno popratili ovu debatu, ali skupina koja u cijeloj toj prepirki ima najviše na ulogu jest turska književna zajednica. Trebaju li književnici, umjetnici i akademici odbiti poziv iz dijelova svijeta u kojima je demokracija daleko od idealne? Je li odbijanje posjeta učinkovit oblik prosvjeda ili je bolje pojaviti se i uputiti kritiku na licu mjesta? Koji je pristup blagotvorniji za demokraciju, prosvjed protiv vlade ili povezivanje sa stanovnicima? Bila sam među tisućama ljudi koji su pošli na koncert benda U2 kad je on u rujnu 2010. po prvi puta u sklopu svoje svjetske turneje nastupio u Istanbulu. Kad je irski bend zapjevao pjesmu “Sunday Bloody Sunday” cijeli je stadion zatutnjao, pulsirajući energijom i osjećajem solidarnosti. Bio je to povijesni trenutak, s obzirom da je U2 odbijao doći u Tursku zbog kršenja ljudskih prava u prošlosti. A u tom je trenu 50.000 ljudi zajedno pjevalo, zajedno se sjećalo. Pogledala sam oko sebe i u polumraku proučavala lica koja su me okruživala – Turci, Kurdi, Aleviti, Suniti, Armenci, Židovi, mladi, stari, žene, muškarci, tradicionalni i kozmopolitski stanovnici Istanbula. Tursko građansko društvo udomljuje široku lepezu različitih glasova, a svi oni imaju koristi kada su izloženi umjetnicima iz drugačijih kultura.

Ondje gdje to politici ne polazi za rukom, pa političari pribjegnu jeziku obilježenom suprotnošću “mi protiv njih”, umjetnost i književnost mogu premostiti granice. Iz tišine se rađa izolacija. A iz izolacije se rađa strah od “Drugosti”. Umjetnost i književnost i dalje su nam najbolja oruđa za izgradnju mostova. Društvo koje je globalno povezano, osobito društvo s mladim stanovništvom poput turskoga, otvorenije je prema promjenama i poboljšanjima. Brojni umjetnici, među kojima je Elvis Costello i rock bend The Pixies, odlučili su ne nastupiti u Izraelu u lipnju 2010. godine nakon napada te države na brod turskih aktivista na putu prema Gazi. Benny Dedkevitch, urednik na radijskoj postaji Israel Radio, najbolje je iskazao razočaranje obožavatelja skupine The Pixies kada je nazvao njihovo otkazivanje “pljuskom preko lica”, kako je rekao The Timesu. “Toliko smo dugo čekali na njih da ovo neopisivo boli.” Doista boli. No boli li obične stanovnike ili političare? Bojkoti privlače medijsku pažnju, ali ne pridonose iznalaženju rješenja. Ne utječu na one koji za bojkote na mare, ali mi koji marimo gubimo priliku za povezivanje s ostatkom svijeta.Kad je u pitanju sloboda izražavanja i tiska, Turska se ni u prošlosti nema čime pohvaliti. I dalje je na snazi zakon kojim se jamči da niti jedan građanin neće uvrijediti “turskost”, iako nitko ne zna što to uistinu znači. Vodeći neovisni autor Ragip Zarakolu i dalje je u zatvoru. Nedavno ga je nekoliko zastupnika u švedskom parlamentu prijavilo za Nobelovu nagradu za mir.Veliki turski pjesnik Nazim Hikmet, koji je neko vrijeme proveo u zatvoru pod optužbom da je komunist, u pismu poslanom iz Moskve, gdje je u progonstvu, napisao je: “Pun sam ljubavi i obožavanja prema svojoj državi, svojemu narodu, ali i pun gorčine.” Neprestana je to borba. U biti, kao što je napisao Paul Auster: “Priča ne počiva u riječima, već u borbi.”

Elif Shafak je spisateljica osam romana, uključujući i “Kopile Istanbula”. Njezina predstojeća knjiga “Čast” bit će objavljena ovoga mjeseca.

Komentare šaljite na intelligence@nytimes.com