Tata kupi mi auto, bicikl i romobil. Kupi mi medu i zeku, kolica Jugovinil“. Tu svevremensku himnu jugoslavenske potrošačke renesanse pjevala je Zdenka Vučković, pronoseći slavu socijalističke industrije koja je, eto, u stanju proizvesti i tako sofisticiranu robu kakva su kolica za dječju lutku. Prije nekoliko godina zatrt je i posljednji trag pogona u kojem su ta kolica proizvođena. Posljednjih 214 radnika Adriachema – ime kojim je tvornica krštena u vrijeme kad se mislilo da je onaj prefiks ”jugo“ jedina prepreka novom uzletu – dobilo je prošlog četvrtkaradne knjižice, nakon što je u siječnju otvoren stečaj s likvidacijom, a da im nije isplaćeno ni kune od oko 66 mil. kuna potraživanja za deset zaostalih plaća, otpremnina i božićnica. Dug prema državi još je veći – 83 milijuna kuna za poreze i doprinose, te za kredite oko 56 milijuna kuna. U odnosu na te brojke, dugovi gradu Kaštelima od 18 milijuna kuna izgledaju kao sitnica. Adriachem, odnosno Jugovinil, jedna je od klasičnih priča tranzicijskog gospodarstva u Dalmaciji. U toj regiji, posebno Splitsko-dalmatinskoj županiji, oholi tajkuni poput Bruna Orešara ili Miroslava Kutle uništili su neke od nekad najboljih tvrtki. Ono što je preostalo dokrajčio je najčešći vlasnik – država. RH, naime, u Adriachemu preko nekoliko svojih institucija od Zavoda za zapošljavanje do AUDIO-a, ima praktički puno vlasništvo, ono nešto malih dioničara drži udjele ”na drugu decimalu”.

Nema oprosta
No, opjevana kaštelanska tvornica u kojoj je u osamdesetima radilo više od 3000 ljudi godinama ništa ne proizvodi, i sada je jedini način da se vjerovnici naplate prodaja zemljišta od 70.000 kvadrata uz more Kaštelanskog zaljeva vrijednog između 10 i 20 milijuna eura, u neposrednoj blizini Marine Kaštela čiji je vlasnik kaštelanski gradonačelnik Joško Berket. Radnici koji su sada dobili konačni otkaz imaju pred sobom dugi put do naplate plaća. Berket i gradska Uprava najavili su da će se Kaštela odreći svoga dijela potraživanja, ali to neće ni izbliza biti dovoljno ako i država ne učini isto. Po svemu sudeći to se neće dogoditi, a sindikati su prilikom uručivanja knjižica posljednjim zaposlenicima nekadašnjeg diva upozorili da je sudbina Adriachema i sličnih tvornica jedinstvena u svijetu: vlasnik (država) odvede tvrtku u propast, a onda se prodajom zemljišta prvi od nje naplati.

Ostao samo stih
Država se, naime, uknjižila na zemljište, a radnici se mogu naplatiti samo od prodaje strojeva koji su najobičnije staro željezo. “Pokušat ćemo spriječiti da vlasnik, odnosno država profitira od propasti tvrtke i da samo radnici ispaštaju. To bi bio presedan i prava ludost”, rekao je na tužnom oproštaju sindikalist Željko Stojak.Stečaj u Adriachemu otvoren je nakon što je propalo čak 13 natječaja za prodaju tvrtke. U trenutku bankrota vrijednost tvrtke je bila 187 milijuna kuna, 14 milijuna manje od ukupnih dugova nastalim uglavnom od 1997. naovamo. Godinama se u Adriachemu ništa ne radi, a 2009. im je zbog dugova isključena struja nakon čega su radnici danonoćno dežurali kako bi zaštitili imovinu. Hladni pogon izdržavao se prodajom robe preostale u skladištima.Sve ponude koje su stizale na brojne natječaje HFP odbijane su jer nisu zadovoljavale kriterije Fonda. A ponude nisu bile baš bezazlene, jedna od posljednjih i najzanimljivijih bila je ona iz AD Brodova, koji su za 5,5 milijuna eura htjeli kupiti pola zemljišta i tu proizvoditi svoje jahte Salona, a na ostatku tvornice se mogla obnoviti proizvodnja. Za to su se jako zagrijale i gradske vlasti, Berket je dobio suglasnost i tadašnjeg potpredsjednika Vlade Petra Čobankovića, ali HFP je ponudu odbio. Zbog te serije odbijenica sindikati su više puta upozoravali na mogućnost da se zemljište za nekoga “čuva”. Bilo to točno ili ne, Adriachema više nema, a s njim je i Jugovinil ostao samo zabavni stih.

Državna briga

Stečajni upravitelj pod istragom
Kako se država brine o Adriachemu svjedoči i to što je za stečajnog upravitelja postavljen Ivo Jukić, protiv kojega se još od 2010. vodi istraga jer je kao stečajni upravitelj splitskog Pomgrada prodao stambenu zgradu s dvorištem i garažom u Sutomorama u Crnoj Gori za 5000 eura, premda su bili procijenjeni na 50.000 eura. Pritom je kao vlasnik bio upisan Hrvatski fond za privatizaciju, a ne Pomgrad. Za vođenje stečaja Pomgrada Jukić je nagrađen s 1,6 milijuna kuna.