EN DE

KUBA: Oronuli dragulj Kariba

Autor: Daniel Patrik Brčić
30. prosinac 2005. u 06:00
Podijeli članak —

Prekrasni otok ima priliku jednog dana postati turistički raj na zemlji sa sezonom od gotovo 12 mjeseci

Gotovo pola stoljeća vladavine Fidela Castra i komunističke partije ostavilo je duboki trag na Kubi, prije često zvanom “Draguljem Karipskog otočja”. Iako danas izgleda poprilično oronulo, uz nešto betona, asfalta i boje od nekada najrazvijenijeg odmarališta Latinske Amerike, Kuba bi opet mogla postati raj na zemlji. Tim više ako se uzmu u obzir vremenski uvjeti. Kada u većini zemalja sjeverne hemisfere vladaju zima, snijeg i led, Kubanci i njihovi gosti moraju se “patiti” na 27 stupnjeva Celzijevih, kupajući se u jednako toplom moru tirkizne boje i izležavajući se na plažama nad koje se elegantno nadvijaju palme.
Jedina prava opasnost prijeti od pada kokosova oraha na zaspalog turista ili ako koga uhvati grč dok pliva. A lokalni spasioci, zbog njima prehladnog mora, ipak odluče ne riskirati i pust turista da se sam spasi.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

Turisti-bogovi
Doduše, turisti su na Kubi mala božanstva koje non-stop paze i čuvaju policajci. Ako se ne napravi baš neki veliki prekršaj, uglavnom se sve svodi na odvoženje pijanog gosta u njegov hotel. Ali odnos domaće policije prema Kubancima, a posebno prema Kubankama, sasvim je drukčiji. Ako policija, primjerice, zaustavi automobil ili taksi sa zapadnim turistima i lokalnim djevojkama, te posumnja da bi se moglo raditi o prostituciji, djevojka dobiva policijski karton. Drugi put za isti prekršaj dobije tri godine prisilnog rada, a treći put čak 25 godina robije. Tako da i ne čudi da se Castro voli hvaliti kako je njegova zemlja najsigurnija u čitavoj Latinskoj Americi.
Usprkos tome, kriminala ima i Kuba nije baš toliko sigurna. Za dva tjedna boravka na otoku, u hotelu u kojem je odsjeo autor teksta, dogodile su se dvije pljačke. Prvo je jednog Kanađanina srednjih godina opljačkala lokalna djevojka dok su “pregovarali o zabavi”, a par dana kasnije Belgijanki su iz kofera ukrali osam komada odjeće, te 250 eura. Zato treba biti pažljiv. Pogotovo oni turisti koji bojom kože i fizionomijom odudaraju od domaćih. A to su gotovo svi koji dođu na otok jer po posljednjim podacima kubansko stanovništvo od 11 milijuna sastoji se od mulata koji čine 51 posto, zatim bijelaca 37 posto, crnaca ima 11 posto i začuđujuće – čak jedan posto Kineza.
Osim različitosti u boji kože, prosječnog europskog turista od lokalnog stanovništva dijeli i veliki materijalni jaz, pa ih lokalci doživljavaju samo kao mogućnost profita. Visokoobrazovani Kubanci primjerice, liječnici ili inženjeri mjesečno su plaćeni do 12 eura, dok obični fizički radnici dobiju do šest eura mjesečne plaće.
Stoga je posljednjih desetak godina, s ponovnim procvatom turizma na Kubi, najtraženije mjesto u školama za konobare, kuhare ili recepcionere. Ako domaćin ima veze sa stranim turistima može mjesečno zaraditi za Kubu velik novac: do sto eura ili gotovo godišnju prosječnu plaću.
Jasno, odnosi sa turistima se temelje na najrazličitijem “šverc-komercu”. Stranac se jednostavno ne može otresti lokalaca koji mu žele prodati cigare po najboljim cijenama. Čak dok fotografirate, a netko od domicilnog stanovništva “uleti u kadar”, morate platiti koji euro.
Postoji više turističkih centara na otoku, no najpoznatiji po trideset i nešto kilometara pješčanih plaža jest mali turistički gradić Varadero koji se nalazi u sjevernoj pokrajini Matanzas. Osim turizma, ta je pokrajina i industrijski najrazvijenija u državi, zbog bogatih nalazišta zemnog plina i nešto manje nafte. Često se ujutro miris zemnog plina širi turističkim rajem, što uvelike promijeni doživljaj prvog oduševljenja.

Gotovo pola stoljeća vladavine Fidela Castra i komunističke partije ostavilo je duboki trag na Kubi, prije često zvanom “Draguljem Karipskog otočja”. Iako danas izgleda poprilično oronulo, uz nešto betona, asfalta i boje od nekada najrazvijenijeg odmarališta Latinske Amerike, Kuba bi opet mogla postati raj na zemlji. Tim više ako se uzmu u obzir vremenski uvjeti. Kada u većini zemalja sjeverne hemisfere vladaju zima, snijeg i led, Kubanci i njihovi gosti moraju se “patiti” na 27 stupnjeva Celzijevih, kupajući se u jednako toplom moru tirkizne boje i izležavajući se na plažama nad koje se elegantno nadvijaju palme.
Jedina prava opasnost prijeti od pada kokosova oraha na zaspalog turista ili ako koga uhvati grč dok pliva. A lokalni spasioci, zbog njima prehladnog mora, ipak odluče ne riskirati i pust turista da se sam spasi.

Turisti-bogovi
Doduše, turisti su na Kubi mala božanstva koje non-stop paze i čuvaju policajci. Ako se ne napravi baš neki veliki prekršaj, uglavnom se sve svodi na odvoženje pijanog gosta u njegov hotel. Ali odnos domaće policije prema Kubancima, a posebno prema Kubankama, sasvim je drukčiji. Ako policija, primjerice, zaustavi automobil ili taksi sa zapadnim turistima i lokalnim djevojkama, te posumnja da bi se moglo raditi o prostituciji, djevojka dobiva policijski karton. Drugi put za isti prekršaj dobije tri godine prisilnog rada, a treći put čak 25 godina robije. Tako da i ne čudi da se Castro voli hvaliti kako je njegova zemlja najsigurnija u čitavoj Latinskoj Americi.
Usprkos tome, kriminala ima i Kuba nije baš toliko sigurna. Za dva tjedna boravka na otoku, u hotelu u kojem je odsjeo autor teksta, dogodile su se dvije pljačke. Prvo je jednog Kanađanina srednjih godina opljačkala lokalna djevojka dok su “pregovarali o zabavi”, a par dana kasnije Belgijanki su iz kofera ukrali osam komada odjeće, te 250 eura. Zato treba biti pažljiv. Pogotovo oni turisti koji bojom kože i fizionomijom odudaraju od domaćih. A to su gotovo svi koji dođu na otok jer po posljednjim podacima kubansko stanovništvo od 11 milijuna sastoji se od mulata koji čine 51 posto, zatim bijelaca 37 posto, crnaca ima 11 posto i začuđujuće – čak jedan posto Kineza.
Osim različitosti u boji kože, prosječnog europskog turista od lokalnog stanovništva dijeli i veliki materijalni jaz, pa ih lokalci doživljavaju samo kao mogućnost profita. Visokoobrazovani Kubanci primjerice, liječnici ili inženjeri mjesečno su plaćeni do 12 eura, dok obični fizički radnici dobiju do šest eura mjesečne plaće.
Stoga je posljednjih desetak godina, s ponovnim procvatom turizma na Kubi, najtraženije mjesto u školama za konobare, kuhare ili recepcionere. Ako domaćin ima veze sa stranim turistima može mjesečno zaraditi za Kubu velik novac: do sto eura ili gotovo godišnju prosječnu plaću.
Jasno, odnosi sa turistima se temelje na najrazličitijem “šverc-komercu”. Stranac se jednostavno ne može otresti lokalaca koji mu žele prodati cigare po najboljim cijenama. Čak dok fotografirate, a netko od domicilnog stanovništva “uleti u kadar”, morate platiti koji euro.
Postoji više turističkih centara na otoku, no najpoznatiji po trideset i nešto kilometara pješčanih plaža jest mali turistički gradić Varadero koji se nalazi u sjevernoj pokrajini Matanzas. Osim turizma, ta je pokrajina i industrijski najrazvijenija u državi, zbog bogatih nalazišta zemnog plina i nešto manje nafte. Često se ujutro miris zemnog plina širi turističkim rajem, što uvelike promijeni doživljaj prvog oduševljenja.

Kao i veliku većinu zemlja svijeta za Kubance je padom Berlinskog zida i komunizma u Europi počelo “vrijeme poslije”. No za razliku od drugih komunističkih država koje su se izvukle iz “željeznog pritiska” Sovjetskog Saveza, Kuba je time gotovo posve propala. Praktički je čitava zemlja stala. U manje od godine dana od bitnog globalnog igrača u “velikoj šahovskoj igri” dviju supersila za vremena hladnog rata, postala je otočić pred Sjedinjenim Državama koje su im uvele sankcije dvije godine od dolaska na vlast Fidela Castra, za Novu 1959. godinu. Kako je Kuba od bivšeg SSSR-a godišnje dobivala oko deset milijardi američkih dolara pomoći u najrazličitijim robama kojima otok oskudijeva, raspadom istočnog bloka novac i robe su prestale stizati. Na kubanske ceste vratili su se konji, kočije i sve moguće i nemoguće zaprege koje vuku magarci, volovi, traktori, kamioni… Specifičnost Kube su tzv. Camel bus, tj. kamioni koji vuku prikolicu koja podsjeća na dvogrbu devu, a obično vozi par stotina natiskanih putnika s jednog na drugi kraj Havane. Baš je prijestolnica otoka možda i ponajveće razočaranje za turiste. Grad izgleda posve oronulo, bez imalo boje, s nekoliko nebodera koji desetljećima odolijevaju svakogodišnjim sezonama uragana. Praktički jedina zgrada u Havani koja bi mogla biti premještena u neki svjetski velegrad jest hotel Nacional. Danas ima 75 godina, ali je i dalje najimpresivnija zgrada na otoku. Spektakularniji je možda jedino mauzolej posvećen velikom revolucionaru Ernestu Che Guevari. On se nalazi u Santa Clari, gradu od 200.000 stanovnika, a vidljiv je i s desetak kilometara udaljenosti jer potpuno nadvisuje sve zgrade. Mauzolej se sastoji od grobnice Che Guevare i 17 njegovih sudrugova koji su poginuli u Boliviji 1967. godine, pokušajući dići revoluciju poput kubanske. Posmrtni ostaci velikog Chea vraćeni su na otok 1997. i privlače stotine tisuća turista u Santa Claru – sasvim nezanimljiv grad u središtu otoka. U tom gradu se odigrala i ključna bitka kojom je završena borba za Kubu. Tamo je Che Guevara sa dvadesetak lako naoružanih suboraca uspio zarobiti na stotine Batistinih vojnika u oklopnom vlaku. Che je na otoku veliki heroj revolucije i njegove slike su posvuda. Do nekoliko godina unazad majice s njegovim likom prodavali su obični ljudi, ali je Castrova vlast uvidjela potencijal velike zarade na Ernestovom liku i djelu pa se danas te majice mogu kupiti samo u državnim dućanima. I oko njih nema cjenkanja, za razliku od šopinga po tržnicama.

Slijepi autoput
Posebna priča o Kubi su ceste. Vozeći se rent-a-carom lokalnim cestama do St. Clare, uopće nije teško izgubiti se i završiti u nečijem dvorištu. Ne postoje nikakve table sa signaliacijom, a ni mobiteli ne rade jer nema signala. Tu i tamo na putovanjima treba poslušati savjet poznatog vodiča Lonely Planet koji je toplo preporučio svim posjetiteljima otoka da ne voze noću.
Iskustvo noćne vožnje od tristotinjak kilometara po autocesti, koja nominalno ima šest traka, s time da su prve dvije za konjske zaprege, a dvije srednje za kamione i autobuse, jest jedinstveno. Ali nikome ne želimo da ga doživi: nema ni jednog stupa javne rasvjete, ni jedne čitljive table, nema crta koje dijele trake, a autocesta je prepuna rupa. Vožnja Kubom noću jest rizik koji se može platiti glavom. Svejedno, Dragulj Kariba jest prekrasan otok koji će nestankom rigidnog komunizma postati raj na zemlji sa sezonom od gotovo 12 mjeseci u godini. Ako im danas turizam godišnje donese oko 2,5 milijardi dolara, a čitav otok izgleda kao golf igralište, ne treba imati prebujnu maštu da bi se shvatilo kako će Kubanci profitirati u vremenu poslije Castra. Jasno, uz malo dozu pameti da ne rasprodaju sve u bescjenje.

Povijest Kube: Otok revolucionara i mafijaša

Kubu je zapadnoj civilizaciji otkrio Christopher Columbo 1492. godine. Po nekim procjenama na otoku je tada živjelo do 120.000 domicilnog stanovništva. Uglavnom Indijanaca. Kada je počeo razvitak otoka Španjolci, u čijem je vlasništvu bio, od Kube su napravili međustanicu za afričke robove na putu u Novi svijet. Doduše, neki su ostajali raditi na brojnim plantažama šećerne trske i kave. Istovremeno glavni grad Havana, ili španjolski La Habana, bilo je mjesto odkud su brodovi nakrcani južnoameričkim zlatom kretali ka Iberijskom poluotoku. U gotovo pet stoljeća španjolske vladavine, bilo je više pobuna, ali su sve završile u krvi. Kada je 1898. godine izbio rat između Sjedinjenih Država i Španjolske, Kubanci su se 1902. zauvijek oslobodili utjecaja dalekog Madrida. No, potpali su pod interesnu sferu Amerike koja je manje-više odlučivala o tome tko će biti na čelu otoka 120 kilometara pred Floridom.
U 20. stoljeću problemi počinju kada se talijanska mafija odlučila naseliti Kubu i izgraditi superluksuzne hotele i kockarnice. Možda i najpoznatiji mafijaš Charile “Lucky” Luciano sagradio je još 1930. godine i danas nadaleko poznati hotel Nacional koji dominira nad Havanskim zaljevom.
Novi zaplet u priči o Kubi događa se pojavom Fidela Castra, inače pripadnika bogate obitelji, koji je pokušao povesti oružanu borbu za skidanje Fulgencia batiste s vlasti. U prvom pokušaju nije uspio, te je nakon kratkotrajnog boravka u zatvoru prisiljen emigrirati s otoka i odlazi u Mekisko gdje upoznaje Ernesta Che Guevaru.
Revolucija na Kubi pokrenuta je sa ciljem micanja korumpiranih “domaćih izdajnika” i poslije gotovo dvije godine borbi, Castro i drugovi su uspjeli. Odnosi sa SAD-om zahladili su 1961., a užarili se godinu kasnije kada su američki špijunski avioni snimili raketna postrojenja. Dobro se zna da svijet nikada nije bio bliže nuklearnom ratu nego te 1962. godine. Kako se kasnije saznalo, Washington i Moskva dogovorili su da SAD nikada neće napasti Kubu, a SSSR je okrenuo svoje brodove. Od tada su Kubanci živjeli od sovjetske pomoći.

Autor: Daniel Patrik Brčić
30. prosinac 2005. u 06:00
Podijeli članak —
Komentirajte prvi

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close