U teoriji postoji pravilo da rada bez kolektivnog ugovora ne bi smjelo biti. Razlog? On je mehanizam koji pritišće poslodavce i radnike da se dogovore. U suprotnom, naime, radnik nema posla, a poslodavac radnike.

Njegov rok važenja stalno tjera pregovarače na kompromise i prilagodbe novoj ekonomskoj situaciji. No, praksa je drukčija, a zahvat u Zakon o radu (ZOR) nije napravljen u dobrim vremenima. I danas, kada je žurno potreban, sindikati bi hjetli dulju prilagodbu, a Vlada nudi šest mjeseci. Teoretičari opet “sole”: tvrde da rok nije potreban i da prije isteka ugovora treba prići sklapanju novog. U krizi, kažu, trebaju popustiti radnici. No, postoji jedan paradoks koji sve objašnjava: hrvatski radnici, koji su među zakonski najzaštićenijima u EU, imaju najniži osjećaj sigurnosti posla, što je zapravo tipično za radnike u mediteranskim zemljama. Zato ovdje dosad nije popuštao pritisak na vlast, pa i dalje postoji rigidan ZOR i nema konkurencije između zaposlenih i nezaposlenih. No, takvo je stanje neodrživo želi li se pronaći izlaz iz krize.