U prvim najavama privatizacije Hrvatske poštanske banke (HPB) taj su plan u Vladi objasnili nemogućnošću države da je podržava u daljnjem razvoju. To je realnost i utoliko je osiguranje svježega kapitala za rast banke logično prepustiti privatnim investitorima. Vladin plan privatizacijskih prihoda pokazao je da su joj motivi prije svega proračunski, jer razvojni bi se mogli ostvariti i postupnom privatizacijom kroz dokapitalizacije. Ministar financija Slavko Linić ovih je dana i izrijekom prizemljio stvari, a najavio je i javni natječaj za HPB, potvrđujući da se država kani riješiti svih 51% dionica HPB-a. Danas, međutim, za pola Poštanske teško može utržiti više od stotinjak milijuna eura, a možda ni toliko.

Uz prodaju po knjigovodstvenoj vrijednosti (1427 kuna po dionici) državni bi udjel vrijedio oko 640 milijuna kuna, a uz cijenu od 1,2 knjigovodstvene vrijednosti (Bv), što je prosjek tržišnog vrednovanja banaka u regiji srednje i istočne Europe, dobila bi oko 780 milijuna. O cijenama i mogućim premijama u preuzimanjima teško je govoriti jer takvih operacija više od pola godine u široj regiji praktički nije ni bilo. Poljska Kredyt banka, podružnica belgijskog KBC-a, i dalje je na prodaji, a portugalski BCP odustao je od prodaje također poljske Millenium banke. U trgovanju dionicama pak raspon valuacija je prilično širok. Kreće se od 0,7 (mađarski OTP, Raiffeisen International) do gotovo dvostruke knjgovodstvene vrijednosti, što na tržištu uspijevaju dohvatiti samo neke poljske i češke banke. Günter Hohberger, analitičar Erste grupe za bankarski sektor, pripisuje to sigurnosti bankarskih sektora i makroekonomskoj situaciji u tim dvjema zemljama. Nasuprot tomu, npr. banke iz Srbije vrednuju se uz daleko niže cijene (AIK banka na 0,38 Bv), a osjetno ispod tzv. booka vrednuje se i niz zapadnoeuropskih banaka, među kojima i neke snažno prisutne u regiji (UniCredit i Intesa 0,48, francuski SG 0,72, Erste 0,66, KBC 0,82 Bv). Osim zbog krize eurozone njihove valuacije odražavaju i potrebe za kapitalom nametnute pravilima nadležnog tijela EU, European Banking Authorityja, ističe Hohberger. Trenutak, dakle, nije najsretniji za “klasičnu” privatizaciju prodajom banke strateškom partneru. Uza sve to predviđanja valuacija banaka iz regije za ovu su godinu i lošija od 2011., dijelom zbog očekivanih razina cijena, a dijelom slijedom povećanja knjigovodstvene vrijednosti. U tim okolnostima dodatno bi moglo biti osjetljivo ako javni natječaj za HPB znači prodaju strancima koji već kontroliraju 92% ukupne aktive banaka u Hrvatskoj. Prepustiti im daljnjih 4% u godini u kojoj sigurno neće manjkati socijalnih tenzija politički bi moglo biti ulje na vatru. Tim prije što se prvi efekti čišćenja HPB-a već jasno vide i na rezultatima; od natprosječnog rasta depozita i kredita do rasta dobiti i povrata na kapital. S druge strane udio loših kredita u HPB-u još je znatno iznad prosjeka, a i uz poboljšan omjer troškova i prihoda (lani smanjen sa 71 na 68,4%) na troškovnoj efikasnosti još ima posla.

U strukturi jamstvenoga kapitala Poštanske još je razmjerno velik udio dopunskoga (35%) kroz hibridne depozite koji se godinu prije dospijeća isključuju iz izračuna kapitala smanjujući stopu adekvatnosti. Ona je u HPB-u sada na 14,2% (2,2 boda iznad zakonskog praga), a od srpnja 2013. do ožujka 2014. iz kapitala će se isključiti i preostalih 400 milijuna kuna “hibrida”. Evidentno je da je trenutna “komotna” stopa adekvatnosti privremenost i da dokapitalizacija uskoro mora doći na red, što iziskuje i rast aktive. O tome se već u više navrata razgovaralo s EBRD-om (za oko 20% vlasništva), a načelni razgovori otvoreni su i s domaćim mirovinskim fondovima. Kako se oni uklapaju u najavu javnog natječaja i uklapa li se on u koncept ‘nacionalne banke’ tj. privatizaciju uz pretežito domaće vlasništvo, teško je reći. S tim u vezi, tu privatizaciju neki povezuju s onom Croatia osiguranja (u scenariju s Adrisom kao investitorom), no to su zasad više hipotetske križaljke. S obzirom na vrednovanje bankarskih dionica i zamrle M&A aktivnosti u tom sektoru, mnogi drže da bi kombinacija EBRD-a (dokapitalizacija) i mirovinaca (kupnja državnog udjela) u ovoj fazi bila bolja opcija. Logika je jednostavna: ako se već ne može postići dobra cijena, bolje je da na tome zarade građani, članovi fondova. Posljednju dokapitalizaciju HPB-a država je ne tako davno (potkraj 2010.) provela po 1761 kunu, što je tada bilo 1,5, a danas je 1,23 knjigovodstvene cijene – dakle, blizu regionalnog prosjeka vrednovanja banaka. Prodaju ispod toga teže bi bilo braniti prodajom strancima.