S punim pravom ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy najavljuje veliki rez i zaokret u dosadašnjoj politici. Fond za zaštitu okoliša prestaje biti operativno tijelo, a gospodarenje pojednim vrstama otpada prepušta se tržištu. To je, uostalom, praksa u svim zemljama. Potrebno je bez odgađanja i u suradnji s gospodarstvom napraviti reviziju sustava. To može pomoći i državi i gospodarstvu u podizanju konkurentnosti, ali i vraćanju sustava na pravi kolosijek.

No, bivši čelnici resora i Fonda trebaju znati da postoje pitanja na koja javnost ima pravo doznati odgovore izravno od njih. Danas trebamo čuti viđenje iz redova onih koji su otišli, a godinama su sjedili u foteljama i bili elita, davali intervuje i hvalili se. Bivši čelnici resora, ali i svi oni koji su upravljali, gospodarili, nadzirali, svi koji su odobravali davanje koncesija, subvencija te ugovarali poslove koji će početi tek za nekoliko godina, ne smiju šutjeti u najmanju ruku zbog pitanja etičnosti. Tko se ne osjeća krivcem, morao bi otvoreno reći zašto se u Hrvatskoj nije razvijao sustav sakupljanja po vrstama ambalaže. Zašto se to nije činilo iako je novac postojao jer je Fond uprihodio milijarde kuna po različitim vrstama ambalažnoga materijala? U ovoj je priči ulog prevelik da bi se iz jednog sustava u drugi prešlo u stilu igre “mačke i miša”, bez komuniciranja i jasnih odgovora, jer oni ne služe samo DORH-u i eventualnim sudskim procedurama, nego i sudu javnosti. Dajte da čujemo zašto je gospodarstvo uplatilo milijarde kuna naknade za zbrinjavanje ambalaže, a zbrinuto je samo 30-ak posto. Zašto je rezultat sustava gubitak od 750 milijuna kuna? Riječ je o gubitku koji generira višestruke i višegodišnje štete. Ceh su platili i potrošači kroz više cijene i tvrtke, koje su u poziciji stalna gubitka konkurentnosti. Kako je moguće da je Fond ostvario dobit u svim sustavima koji su uspostavljeni – za akumulatore, baterije, električni i elektronski otpad – osim u gospodarenju ambalažnim otpadom? Dobit se u proteklih šest godina mjerila stotinama milijuna kuna, a sredstva nisu utrošena namjenski za razvoje pojedinih sustava, već za krpanje rupa nastalih u području ambalažnog otpada: dobit za tetrapak je 190 milijuna kuna, za polimere gotovo 100 milijuna, za plastične vrećice u protekle tri godine premašila je 10 milijuna kuna, a za poticajnu naknadu oko 200 milijuna kuna.