Dobro sam čim se sjetim da u ovoj zemlji četiri milijuna ljudi radi za mene, odgovorio je premijer Ivo Sanader prijateljima kad su ga prilikom jedne od onodobnih gozbi u restoranu pitali kako se osjeća.

Anegdota koju je publicist Dražen Rajković prepričao na promociji svoje knjige “Kako je Ivo Sanader ukrao Hrvatsku” (Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2011.) slikovit je pokazatelj da je “dragi Ivo” između dolaska na vlast 2004. i iznuđenog odlaska 2009. Lijepu Našu zbilja pretvorio u svoju privatnu državu, što se definira kao najviši stadij korupcije. Rajković je u svojoj knjizi, nastaloj na temelju iščitavanja 2700 novinskih tekstova, ukupnu štetu napravljenu u tih pet godina procijenio na 98 milijardi kuna. Ustanovio je da se pljačka zajedničke imovine odvijala na pet glavnih načina, a svaki od njih oslikava aferama koje smo već počeli zaboravljati, a iz našeg zaborava neke klize i u zastaru. Prvi je način zgrtanja državnog novca bilo izigravanje procedura i pravila javne nabave, koji je stajao 36 milijardi kuna (!), a Rajković podrobno obrađuje afere: cestogradnja, kamioni, Hrvatske vode, Plinacro, Hrvatska pošta, HEP te afere u HAC-u na koje otpada desetak milijardi kuna. Druga je izvlačenje 22,4 milijarde kuna iz javnog sektora , što je ilustrirano primjerima kao što su organizirano krijumčarenje, afere u brodogradnji, HŽ-u, prisvajanje javnih resursa, HEP, državni fondovi, trafostanice, Ina, zdravstvo, HPB te isisavanje troškova marketinga. Vrlo je iscrpno obrađen Massol, tvrtka povezana s bivšim glasnogovornikom Sanaderove vlade Ratkom Mačekom. U nastavku su pobrojene afere u privatizacijama – 16,6 milijardi kuna nestalo u Imostroju, Diokiju, Liburniji, Sunčanom Hvaru, Otoku znanja, Veroni, TLM-u, Spiceu te pokušaju privatizacije HEP-a prema modelu “razbij i rasprodaj”.

Tu se ponovno spominje Hrvatska pošta koja je neumornim pogodovanjem stvorila City ex, kojem je na kraju postala podizvođač. Od svih privatizacija najskuplje nas je stajalo prepuštanje Ine Molu – 7,2 milijarde kuna. Nadalje, šteta počinjena velešpekulacijama građevinskim zemljištem, oko 7,5 milijardi kuna, gotovo u cjelini otpada na most za Pelješac, a tek potom na afere u Zadru, Obrovcu i Zakon o golf-igralištima. Posljednje je poglavlje posvećeno političkoj korupciji – 15,5 milijardi kuna, a primjeri su nezakonito financiranje izbornih kampanja, megalomanska sportska natjecanja, stjecanje i korumpiranje medija te izvozna korupcija. Najveća je stavka korumpiranje koalicijskih partnera i interesnih skupina biračkog tijela, od lažnih branitelja do poticaja u agraru. Sve su procijenjene brojke pregledno navedene u tablicama gdje je najviše praznina ostalo u rubrici “suđenje”. Kako se povijest ne bi ponovila, na kraju knjige donosi popis mjera i reformi koje bi trebalo poduzeti kako bi se “onemogućilo pojavljivanje slične autokratske vladavine”.

Afera

Dokumentacija u ladicama
Autor napominje da, iako bi DORH dobio dokumentaciju o nekoj korupcijskoj aferi, javnost nikada nije izviještena da se o tom predmetu nešto radi. Afera “Kamioni” je procesuirana tek nakon što je predsjednik Stjepan Mesić godinama o njoj javno govorio. Ako slučaj i završi na sudu, ročišta su rijetka, kao u slučaju afere “Brodosplit”, u kojem su se krivci za sada izvukli; u knjizi se navodi da je u toj aferi profitirao i Hrvoje Petrač, koji je dobio premještaj u bolji zatvor nakon što je zaprijetio premijeru Sanaderu da će objaviti sve što zna o izvlačenju novca iz splitskog škvera.