Što pokreće automat? Ovoga u Institutu Franklin pokreću dva povelika motora. Mehanizirana lutka koju je prije više od 200 godina sastavio švicarski urar Henri Maillardet koristi se energijom proizvedenom motorima na navijanje u pisanju i crtanju.

No ono između motora i ruke Maillardetov automat čini drukčijim od stroja. Niz rotirajućih mjedenih zubaca precizno kontrolira pokret ruke. Dok čelične poluge slijede brežuljke i nizine urezane u rubove rotirajućih diskova, ruka se glatko kreće niz tri osi, u stranu, gore i dolje te naprijed i nazad. Diskovi su mu memorija s unaprijed pohranjenim informacijama, koji automatu omogućuju repertoar od tri pjesme, dvije na francuskome i jedne na engleskome, te četiri crteža, uključujući i onaj kineskog hrama. “Čudesno je da to može”, kaže Charles Penniman, umirovljeni kustos koji brižno skrbi o stroju. “No stvarno je čudesno to da to još uvijek može nakon 200 godina.” No, Maillardetov automat nije uvijek bio funkcionalan, u ovih je dvjesto godina imao uspona i padova koliko i utora na zupčanicima. Četrdeset ili pedeset godina izlagali su ga diljem Europe, u devetnaestom ga je stoljeću u Sjedinjene Američke Države vjerojatno donio zabavljač P. T. Barnum, a prije nego što je 1928. dospio u Institut Franklin oštećen je u požaru. Tijekom stoljeća odijevali su ga kao dječaka (što je ispravno) te kao ženu (što nije), pregledavali, prilagođavali, mijenjali i popravljali, a ponekad i nekvalitetno. No takva su uzbudljiva vremena ovog stroja: automat igra ključnu sporednu ulogu u Scorseseovu novom filmu “Hugo” te u ilustriranom romanu “Izum Huga Cabreta” Briana Selznicka, na temelju kojeg je film snimljen. Selznicka je nadahnuo stroj u Institutu Franklin. Dok je radio na knjizi, otkrio je da je Georges Méli?s, rani francuski filmaš i glavni lik priče, imao zbirku automata koje se kasnije riješio. Selznick nije znao puno o takvim strojevima, a pretraga na internetu dovela ga je do automata u Institutu Franklin. “Kad sam ih nazvao, rekli su mi da se stroj pokvario prije mnogo godina”, kaže. “Da je u podrumu i da nije dostupan.”

Kad je Selznick posjetio institut, glava Maillardetova automata bila je odvojena te nije mogao pisati ni crtati. Međutim, Penniman ga je uspio navinuti i pokazati mu kako se mehanizam kreće. “Osjeća se da Charles sa strojem njeguje osobno prijateljstvo”, kaže Selznick. On je također odigrao važnu ulogu u popravljanju stroja, čega se primio Andrew Baron, dizajner i restaurator starinskih mehanizama iz Santa Fea u New Mexicu. Baron je 2007. godine doputovao u muzej na nekoliko tjedana i primio se posla uz pomoć Pennimanovih fotografija. Automat, koji je dio stalnog postava muzeja nazvanog “Čudesan stroj”, danas radi, no njegov se rad rijetko pokazuje. Kad se jednom navije i uključi, stroj se pokreće te u tri minute stvori pjesmu ili crtež. Ako sve prođe u najboljem redu, automatski će početi s novim crtežom ili pjesmom čim završi s prethodnim uratkom. Nitko točno ne zna kako su automati ove vrste izrađeni. Zanatske su tajne bile česta pojava na početku 19. stoljeća, no preciznost njegovih uradaka zapanjujuća je. “Teško je dobiti životvorne, fluidne pokrete jednostavnim pokretom ruke ili šake bez podrhtavanja”, kaže Jeremie Ryder, konzervator Muzeja Morris u Morristownu u New Jerseyu. “On to sjajno radi.” Baron kaže da su osobito zadivljujući pokreti glave i očiju, koje kontoliraju zupčanici. Kad se automat sagne da se kolo zupčanika promijeni, glava se podiže i oči na nekoliko sekundi gledaju ravno. “U tom trenutku publici se čini kao da razmišlja što bi sljedeće mogao učiniti”, nastavlja Baron. “To je prava izvedbena umjetnost.”

Henry Fountain