“Vrijeme procvata, a ne krize, pravo je vrijeme da Ministarstvo financija provede mjere štednje.” Riječi su to Johna Maynarda Keynesa iz 1937., u trenutku kad se Franklin Delano Roosevelt spremao dokazati mu da je u pravu tako što je prerano pokušao balansirati proračun, čime je američko gospodarstvo, koje je do tog trenutka bilo na putu stabilnog oporavka, gurnuo u tešku recesiju.

Smanjenje državne potrošnje dok je gospodarstvo u krizi gura ga u još dublju depresiju. Mjere štednje trebale bi pričekati dok se ne pokrene snažan oporavak. Nažalost, krajem 2010. i početkom 2011. političari i zakonodavci većine zemalja Zapada mislili su da su pametniji, da bismo se trebali usmjeriti na deficite, a ne na radna mjesta, iako su nam se gospodarstva jedva počela oporavljati od pada gospodarstva koje je uslijedilo nakon financijske krize. Krenuvši protivno Keynesovim uvjerenjima, ponovno su dokazali da je bio u pravu. Po tome što branim keynesijansku ekonomiju suprotstavljam se opće prihvaćenu mišljenju. Naročito se u Washintonu neuspjeh Obamina paketa poticaja koji je trebao potaknuti zapošljavanje općenito smatra dokazom da vladina ulaganja ne mogu stvoriti nova radna mjesta. No mi koji smo napravili računicu shvatili smo još u početku da je paket mjera za oporavak i ponovna ulaganja u gospodarstvo iz 2009. bio premalen s obzirom na težinu gospodarskog pada. Pravi test keynesijanske ekonomije nije potekao iz malodušnih nastojanja američke vlade da potakne gospodarstvo, koje su zatrli rezovi na državnoj i lokalnoj razini, već iz europskih država, poput Grčke i Irske, koje su morale nametnuti divljačke mjere štednje kao uvjet za dobivanje sanacijskih kredita te pretrpjele ekonomsku depresiju, a stvarni je BDP u objema zemljama pao za dvoznamenkaste brojke. To se, prema ideologiji koja dominira dobrim dijelom našeg političkog diskurza, nije smjelo dogoditi.

U ožujku 2011. republikanski dio Zajedničkog odbora za gospodarstvo u Kongresu objavio je izvještaj pod naslovom “Manje troši, manje duguj i potakni gospodarstvo”. Ismijali su zabrinutost da bi smanjenje potrošnje u krizi moglo pogoršati krizu, istaknuvši da bi smanjenje potrošnje povećalo povjerenje potrošača i tvrtki, što bi trebalo dovesti do bržeg rasta. I tad su trebali biti pametniji. Navodni povijesni primjeri o “ekspanzivnim mjerama štednje” pomoću kojih su opravdali svoje tvrdnje odavno su prikazani u pravom svjetlu. Osim toga, sramotna je činjenica da su mnogi na desnici prerano Irsku opisali kao priču o uspjehu, ističući sredinom 2010. povoljne strane smanjenja potrošnje, no Irska je kasnije zapala u još goru krizu, a ionako slabo povjerenje ulagača otad je nestalo. Začudo, to se ponovno dogodilo ove godine. Bilo je bombastičnih najava da se Irska izvukla, što je bio dokaz da mjere štednje polučuju dobre rezultate, a onda su došle službene brojke i bile su jednako turobne kao i ranije. Međutim, ustrajanje na trenutačnom smanjenju potrošnje i dalje dominira političkim krajolikom, što se na američko gospodarstvo odrazilo s malignim posljedicama. Istina je da na saveznoj razini nije bilo većih novih mjera štednje, no “pasivne” je štednje bilo u izobilju kad su Obamini poticaji ishlapjeli, a stegnuta savezna i lokalna vlada nastavila s rezovima.

Moglo bi se reći da Grčka i Irska kod nametanja mjera štednje nisu imale izbora. No pouka koju smo također 2011. naučili jest da je Amerika imala i dalje ima izbora. Washington je možda opsjednut deficitom, no financijska tržišta pokazuju da nam treba više kreditiranja. Ušli smo u 2011. praćeni ozbiljnim upozorenjima o krizi koja bi nas zadesila čim bi Savezne rezerve prestale kupovati obveznice ili nam agencije za kreditni rejting okončale AAA status ili kad superultraodbor ne bi postignuo dogovor itd. Međutim, Savezne su rezerve prestale s programom kupnje obveznica u lipnju, u kolovozu nam je agencija Standard & Poor’s smanjila kreditni rejting, superultraodbor u studenome nije postignuo dogovor, a američki troškovi kreditiranja i dalje padaju. Poanta je da je 2011. bila godina u kojoj je naša politička elita bila opsjednuta kratkoročnim deficitima koji nisu pravi problem te pritom pogoršala pravi problem – gospodarstvo u depresiji i nezaposlenost. Dobra je vijest ta da se predsjednik Obama konačno vratio borbi protiv preuranjenih mjera štednje i čini se da u toj političkoj bitci pobjeđuje. Možda ćemo za koju godinu prihvatiti Keynesov savjet, koji danas vrijedi kao i prije 75 godina.

Paul Krugman