U svojem je vremenu i na lokaciji na kojoj se nalazio drevni grad DuraEuropos imao puno sličnosti s najkozmopolitskijim urbanim krajolicima današnjice.

Više od petsto godina grad je disao vjerskom, jezičnom i kulturnom raznolikošću, a počeo se razvijati početkom trećeg stoljeća prije Krista u današnjoj Siriji. Grčki, aramejski, latinski, partski, srednjoperzijski i hebrejski – svi su se ti jezici, prema zapisima i crtežima koje su arheolozi otkrili, istovremeno govorili u tom društvu. Oltar jednog hrama pravo je utjelovljenje multikulturalnosti. Natpis je na grčkome, prikazuje se muškarac kojemu ime piše na latinskome, titula u rimskoj vojsci napisana je na grčkome, a daje žrtvu larhibolu, bogu migranata iz starog sirijskog grada Palmyre.Ulice su bile uređene u obliku mreže, u istim su ulicama živjeli trgovci, pisali pisari i Židovi prakticirali vjeru, a sve se to odvijalo nedaleko od kršćanske crkve i hramova posvećenih grčkim i palmirenskim božanstvima. Znanstvenici smatraju da su različite vjerske skupine održavale odvojene identitete. Izložba istaknutih predmeta iz svakodnevnog života Dura-Europosa nazvana “Edges od Empires: Pagans, Jews and Christians at Roman Dura-Europos” otvara se 8. siječnja u Institutu za antički svijet pri Sveučilištu u New Yorku. Makedonski nasljednici Aleksandra Velikoga osnovali su DuraEuropos na visoravni ponad rijeke Eufrat. Zbog strmine koja se spuštala prema rijeci i dubokih gudura grad je bio gotovo nedodirljiv s triju strana, a prema zapadu grad su štitile kamene utvrde. “Priroda je sama stvorila taj utvrđeni grad”, smatra Glen Bowersock, stručnjak za razdoblje kasne antike sa Instituta za znanost u Princetonu. Grad je na sjecištu carstava opstao pet stoljeća. Grci su mu nadjenuli ime Europos, prema rodnom gradu osnivača, i sagradili ga oko agore koja se prostirala na osam ulica, po uzoru na političke i trgovačke centre kakve je imao svaki grčki grad.

Kad je podignut kameni zid, dodana je “Dura”, asirska riječ za utvrđeni grad. Parti s Kaspijskog jezera preuzeli su grad krajem drugog stoljeća prije Krista. Rimljani su ga 165. godine nove ere osvojili kao najistočniju točku svojeg carstva, no stotinjak godina kasnije Sasani iz Perzije opkolili su grad i uništili ga. DuraEuropos nikad nije obnovljen. Ruševine je uskoro prekrio pustinjski pijesak, a otkrili su ih britanski vojnici 1920. godine dok su kopali rov. Do kraja tridesetih godina prošlog stoljeća arheolozi su, uključujući tim sa Sveučilišta Yale pod vodstvom Michaela Rostovtzeffa, otkrili najmanje četvrtinu grada. Iskopine su znanstvenicima pružile uvid u umjetnost i arhitekturu uspešnog multietničkog grada u kojemu je po procjenama živjelo desetak tisuća stanovnika. Hram bogova Palmyrene ili Hram Bel bio je prvo spektakularno otkriće. Međunarodnu pozornost iskopine su privukle nakon otkrića sinagoge i kršćanskog hrama. Sinagoga, koja je sagrađena nakon osvajanja Rimljana, bila je zadivljujuća građevina, a visoki su zidovi glavne dvorane bili oslikani biblijskim motivima. Slikarije su dokazale da prikazi likova u židovskom vjerskom okruženju u to vrijeme nisu bili anatemizirani unatoč Mojsijevoj zapovjedi protiv slikovnih prikaza. Građevina koja je navodno nastariji kršćanski “crkveni dom” znatno je manje dojmljiva, i to s razlogom.

U to je vrijeme vjera u Rimskom carstvu bila službeno zabranjena, a vjernici su se potajice okupljali. Izvana je građevina u Dura-Europosu izgledala poput drugih kuća, a unutra su slikarije prikazivale Isusova čuda i procesiju žena u obredu krštenja. Raznolikosti grada doprinijela je i rimska vojska. Vojnici su se regrutirali iz svih krajeva carstva pa je nastala poliglotska mješavina od sjeverne Europe do Mediterana. Nekolicina keltskih remena i konjskih ormi od bronce dokaz su međunarodne prisutnosti. Otkriven je i hram bogu Mitri, kojeg su štovali vojnici. Na ulazu u jednu od galerija nalazi se rimski vojni štit, zgodno oslikan u visokom carskom stilu. Kao što ističe Bowersock, čak i ako su Rimljani vojne zapovjedi izricali na latinskome, činovnici i trgovci govorili su aramejski, mnogi su na ulici govorili svojim materinskim jezikom, a glavni je jezik vlade i kulture bio grčki, jezik osnivača grada. “Dura-Europos itekako je važan za moderni svijet, gdje multikulturalnost oblikuje narav i kakvoću svakodnevnog života,” kaže Jennifer Chi, arheologinja i glavna kustosica izložbe.

John Noble Wilford

U Dura-Europosu govorio se grčki, aramejski, partski, latinski i hebrejski