Tripoli više nije glavni grad policijske države, no ono u što se u vrlo kratkom roku pretvorio uzbudljivo je i uznemirujuće. Prodavači hašiša otvoreno izlažu robu u središtu grada, na Trgu mučenika, koji se prije svrgavanja Gadafija zvao Zeleni trg. Vozači redovito prolaze kroz crveno, a politički prosvjedi blokiraju promet.

Članovi paravojnih jedinica koji su u mnogim četvrtima zamijenili omraženu policiju laki su na okidaču pa pucaju slučajno ili u zrak. Tripoli je energičan grad s gotovo dva milijuna ljudi, prometnom lukom, ruševinama iz rimskog doba te starim obrambenim zidinama koji su sagradili osmanlije i drugi osvajači. Iako je u višestoljetnom razvoju doživio mnoge naprasne promjene, ono što se danas događa nije bilo zamislivo prije samo dva mjeseca, dok je pukovnik Gadafi nadzirao i najmanji detalj svakodnevnog života. Na automobilima nisu smjeli imati zatamnjena stakla, a danas vozači lijepe zelenu plastiku na vjetrobransko staklo kako bi se obranili od sunca i proslavili novu slobodu. Trgovci voćem i povrćem nisu smjeli prodavati svoju robu u većini ulica, a danas velik broj njih prodaje banane i naranče ispod nadvožnjaka autoceste te uz kružne tokove te tako dodatno otežavaju tijek prometa. Gadafi je zabranio uporabu engleskog jezika na javnim oznakama, a danas engleski viri iz svakog kutka iako ga rijetko koji Libijac razumije. Znakovi na engleskome također su izraz oslobođenja, ali i spremnosti zemlje za otvaranje ostatku svijeta. “Danas Tripoli kuca novim bilom”, piše na plakatu na kojem se dvojica pripadnika paravojnih jedinica grle, a postavila ga je prijelazna gradska uprava. Čak su i revolucionarni grafiti, kojih ima posvuda, na engleskome. “Slobodna Libija” najčešći je grafit, a na nekima čak piše i “Hvala NATOu” zbog vojne pomoći Zapada koja je odigrala ključnu ulogu u svrgavanju stare vlade. Ima, dakako, i svježe oslikanih crteža pokojnog diktatora u kostimu klauna ili s karikiranom glavom zvijeri.

Većina stanovnika kaže da nikad nisu bili sretniji, no mnogi i dalje strepe. “Ljudi ne razumiju što je to sloboda”, smatra Sara Abulger, studentica prava na Sveučilištu u Tripoliju. “Misle da sloboda znači da možeš raditi što te volja, no sloboda mora značiti da svatko poštuje potrebe drugih. Sloboda podrazumijeva da se granica ne smije prijeći.” Bolničar Otman Abdelkhalig kaže: “Ovo je nova zemlja. Ljudi su sretni jer konačno mogu slobodno govoriti.” No Otman kaže da sloboda ima i manje povoljnu stranu. Vozači u Tripoliju odavno su poznati po agresivnosti, no opasna je vožnja dosegnula neslućene razine. Svakog dana u hitnu službu u kojoj radi dođe najmanje 15 žrtava prometnih nesreća, što je triput više od uobičajenog broja. Svakodnevno dolaze i žrtve ranjavanja vatrenim oružjem. Prijelazna vlada tek počinje organizirati državnu vojsku i policijske snage. Nekoć je u Tripoliju radilo 4000 prometnih interventnih policajaca, no mnogi su jednostavno otišli s tog radnog mjesta, a viša je uprava otpuštena. No nedostatak policije nije doveo do vala kriminala osim porasta u uporabi poroka. Neki se ljudi žale na učestalije krađe automobila, no stanovnici kažu da se ne boje hodati ulicama, a trgovci se, kažu, ne boje pljačke. No u ruševnoj četvrti Gergarg razvija se drukčija vrsta nezakonitog poslovanja. Stanovnici naselja ispred kuća otvoreno prodaju hašiš i bokhu, žestoko piće kućne izrade koje se pravi destilacijom smokava. “Libija je danas potpuno drukčija”, kaže jedan prodavač koji se predstavio imenom Ibrahim dok je pokazivao sanduke kvalitetnog žestokog pića, vina i tankih pločica hašiša. “Sve je dobro. Slobodni smo.”

Clifford Krauss