Maja Vrbanc izaslanica je za gospodarska i ekonomska pitanje izraelske ambasade u Zagrebu već više od godinu dana. Iako je po struci novinar i vlasnica doktorata iz komunikologije, profesionalni ju je put ipak odveo u nekim drugim smjerovima. O njenom poslu, ženama u poslovnom svijetu i predrasudama s kojima se suočavaju razgovarali smo i izraelskoj ambasadi.

Zašto volite svoj posao?
Zato što je dinamičan i zanimjiv. Niti jedan dan nije isti. Osim toga, kroz svoj sam posao upoznala neke divne ljude s kojima se inače ne bih imala prilike susresti. Redom je to riječ o svjetskim stručnjacima kojma se svi mi divimo na papiru, ali kad ih zaista upoznamo shvatimo da su najveci ljudi zapravo i najjednostavniji. Također, da moji šefovi nisu ovakvi kakvi jesu, otvoreni, timski igrači koji mi dozvoljavaju da se poslovno razvijam ne bih ovoliko uživala u svom poslu. Jedna sam od onih kojoj ako date krila, poletjet ću što su moji poslodavci definitivno prepoznali i na čemu sam im iskreno zahvalna.

Koga biste izdvojili?
Teško je reći, ali možda profesora Shamira. Riječ je o svjetskom stručnjaku za vodno gospodarstvo koje je držao vrlo zanimljivo predavanje na Agronomskom fakultetu u Zagrebu, a na kraju višednevnog druženja pričali smo o vampirima i Sumrak sagi. Takve me stvari uvijek oduševe, a i dan danas dobivam emotivna pisma ljudi koji su slušali njegovo predavanje u kojima pišu kako ih je oduševio. Iako jako puno radim upravo me takvi ljudi napune energijomi izbace iz svakodnevne kolotečine.

Kažete da puno radite, kako kao žena usklađujete privatno i poslovno?
Nikako. Nemoguće mi je uskladiti svoj radni dan koji često traje i više od 12 sati s privatnim životom jer za njega jednostavno nemam vremena. Olakotna okolnost je ta da nisam u braku i nemam djece pa me ne muči grižna savjesti. Oduvijek vjerujem da je nemoguće imati oboje jer jedno uvijek pati. Iskreno se divim ljudima koji to uspijevaju. I muškarcima i ženama. Cijelo vrijeme mislite da to nekako držite pod kontrolom, a u trenutku kada shvatite da se s prijateljicom dogovarate za kavu već dva mjeseca prekasno je za sve. Naravno, radi takvog posla neki ljudi po inerciji odlaze iz mog života, ali što je tu je.

Znači li to da ste se odlučili samo na profesionalan život?
Smatram da je to možda više stvar karaktera. Ako želiš napraviti nešto kako spada moraš se dati 100% u to. Po prirodi sam perfekcionist što iziskuje mnogo vremena pa smatram da sam se kao takva rodila.

Po struci ste novinar, no ipak se ne bavite time. Kako to?
Oduvijek me svašta zanimalo. Još za vrijeme fakuleta radila sam u raznim novinarskim redakcijama, a i u tadašnjoj Vladi u uredu za međunarodne odnose. Trebala im je prevoditeljica, a ja sam govorila engleski i francuski. Nakon zavšetka fakulteta prestala sam s radom u Vladi i zaposlila se u Jutarnjem listu. Ondje sam bila jedan kraći period prije nego što sam prešla u francusku firmu koja se bavila uvozom i izvozom. Silno sam htjela u inozemstvo pa sam se prijavila za stipendiju ministarstva obrazovanja i dobila je. Doktorat iz komunikolgije upisala sam u Škotskoj i po povratku se zaposlila u Belgijskoj ambasadi, također u gospodarskom odjelu. Tamo sam naučila posao, uvidjela da mi jako dobro ide i odlučila napraviti karijeru.

Kako ste se tamo snašli i kako to da niste ostali živjeti i raditi vani?
Odlično, bez obzira na to što su mi nakon prve godine ukinuli stipendiju, ali snašla sam se. Radila sam one poslove koji su mi dozvoljavali redovan odlazak na predavanja. Videoteka mi je najbolje sjela jer se radi po noći, što je ostavljalo dovoljno vremena za odlazak na fakultet i učenje po danu. Dobila sam razne ponude za posao, ali zbog obiteljskih sam se razloga odlučila privremeno vratiti što se na kraju pretvorilo u povratak za stalno.

Žena u tridesetima s doktoratom u Hrvatskoj. Jeste li lako našli posao?
Ma kakvi, teško je biti u toj poziciji. Kao prvo dugo me nije bilo u zemlji, gotovo deset godina, izgubite nekakve kontakte, veze, poznanstva. Vjerujem da bih lakše našla posao da nemam doktorat jer sam ovako ispadala prekvalificirana za većinu poslova. A da ne govorim o nekim krajnje neprimjerenim pitanjima za vrijeme raznih intervju samo zato što sam žensko.

promo

Zašto kod većih obitelji broj sjedala postaje pitanje funkcionalnosti, a ne samo prostora

transformacija

„Kako preživjeti kataklizmu i nakon toga rasti“: Fabris Peruško otkriva kako se mijenja velika kompanija

O čemu točno govorite?
Ako ste mlada žena u 30-ima s doktoratom i tražite posao prvo što će vas pitati je zašto niste udani, planirate li se udavati i mislite li imati djecu. To je jednostavno tako. Porodiljni uvijek predstavlja problem i postoji mnogo predrasuda. Vjerujem da je to stvar i našeg mentaliteta, ali ono što je mene posebno začudilo je nastup žena, a ne muškaraca. Nije bez razloga tvrdnja da je žena ženi najgori neprijatelj jer je uvijek nešto. Ili je kosa preduga, preplava, suknja prekratka ili štikla previsoka. Muškarci su otvoreniji i iskreniji i odmah će ti reći odgovaraš li traženom profilu. Žene će vas mučiti dvosatnim intervjuem kako bi vam na kraju rekle da ne zadovoljavate zbog neke gluposti. Da se razumijemo, ima predivnih i divnih žena koje su na rukovodećim pozicijama i smatram da odlično rade svoj posao, no očito nas ima svakakvih.

Trenutno ste zaposleni u izraelskoj ambasadi i u stalnom ste kontaktu sa strancima. Kako je raditi za Izraelce?
Nisam imala nikakve predasude jer prezirem predrasude svake vrste, ali jako su me kao narod pozitivno iznenadili. Ipak je to jedna druga kultura, neeuropska, bliskoistočna, a toliko slična nama. Posebno mi se sviđa što su jako poslovno orijentirani, odmah prelaze na bitna ptanja i ne zamaraju se nebitnom stvarima. Smatram da sam i ja osobno po tome slična pa se odlično slažemo. Oduvijek mislim da je moja logična strana mozga više razvijena kao kod muškaraca, a ne ona emotivna.

Smatrate li da su zato žene u poslu manje sklone riziku nego muškarci?
Apolutno da jer je po prirodi tako, ali to ne znači da su manje uspješne. Dapače, žene samo drugačije pristupaju poslu i prema svojem iskustvu mogu reći da paze na detalje koji su bitni i puno znače. U tom su smislu i odgovornije i detaljnije. Znaju svaku pojedinost svega za razliku od muškaraca koji u tim stvarima znaju biti površni.

Kako vi doživljavate rizik?
Nikoga se ne bojim i to mi je u redu jer nemam zašto. U skladu s time rizik je za mene izazov. Najbolji savjet u životu koji sam dobila je da između crne i bijele boje postoje 52 druge boje i da mi je najbolje da prođem sve te nijanse, a da nikada ne upadnem u crnu ili bijelu. To mi je rekao moj otac i toga se držim. Shvatila sam što me zanima i da mogu napravit puno stvari. Svi mi želimo nešto mijenjati, utjecati na stvari, a jedina razlika je načinu na koji to činimo. Otvorena sam i iskrena, kod mene nema muljanja i sve karte su na stolu. Prema tome, rizik je upravljanje premisom da si odgovoran za svoj posao, a iza mene stoje djela.

U svojem poslovnom životu prošli ste već sada mnoga radna mjesta i niste tip koji miruje. Gdje se vidite za deset godina?
Možda kako izdajem svoju prvu knjigu. Trenutno uživam u svom poslu, okružena sam divnim kolegama i stručnjacima. Poznavajući sebe i svoj nemirni duh, možda ću za deset godina izdati već i drugu knjigu. Duboko sam uvjerena da karijera koja se bazira na znanju može ići samo uzlaznom putanjom, a gdje će me odvesti, pokazat će vrijeme.

Ako iza svakoga uspješnog muškarca stoji uspješna žena, tko po vama stoj iza uspješne žene?
Nadam se da je barem riječ o nekom tolerantnom muškarcu iako ja još na takvu vrstu, moram priznati, nisam naišla. Rekla bih da je i to slučaj našeg balkanskog mentaliteta.

(Tena Džodan)