Postrojenje u Pekingu za proizvodnju električne energije i desalinaciju, koje se nadvija nad obalama Bohajskog mora, tehničko je čudo vrijedno 26 milijardi juana. Generator ultravisoke temperature na ugljen s vrhunskim sustavom zaštite zagađenja okoliša nadopunjuje naprednu izraelsku opremu koja preostalu toplinu koristi u destiliranju morske vode u pitku vodu.

Postoji samo jedan problemčić vezan za taj pogon vrijedan 4 milijarde dolara – trošak proizvodnje desalinirane vode dvostruko je veći od prodajne cijene. No unatoč tome, vlasnik kompleksa, konglomerat SDIC u vlasništvu države, učetverostručit će desalinacijske kapacitete te stvoriti najveće desalinacijsko postrojene u Kini. “Netko mora izgubiti novac”, kaže Guo Qigang, direktor postrojenja. “Mi smo tvrtka u državnom vlasništvu i imamo društvenu odgovornost.” Negdje drugdje takav bi se potez nazvao gospodarskim ludilom, a u Kini je to gospodarska strategija. Kao što je već učinila sa solarnim pločama i vjetroturbinama, vlada je odlučila stvoriti silu od još jedne industrijske grane vezane za zaštitu okoliša – svijet će snabdijevati pitkom vodom. Dug je popis stranih tvrtki koje su se uključile u kinesko desalinacijsko tržište. Između ostalog, tu su singapurski Hyflux, japanski Toray, španjolska Befesa, izraelski Brack i američki ERI. Projekt u Pekingu, porječju rijeke Bei koje se prostire jugoistočno od Pekinga, osnažit će kinesku stručnost u desalinaciji, doprinijeti raznovrsnosti gospodarstva, pomoći u izgradnji snažne industrijske baze te usput ublažiti kronični manjak vode u Tianjinu. “Politički su čimbenici važniji od gospodarskih”, smatra Olivia Jensen, stručnjakinja za kinesku politiku vodnog gospodarstva i ravnateljica konzultantske tvrtke Infrastructure Economics sa sjedištem u Singapuru. “Ako središnja vlada kaže da pozornost i sredstva treba usmjeriti na desalinaciju, tako će i biti.” Na zahtjev vlade Kina se sve brže pretvara u jedno od najvećih svjetskih tržišta desalinirane vode. Krajnji je cilj učetverostručiti proizvodnju do 2020., s trenutnih 680.000 kubičnih metara na čak 3 milijuna kubičnih metara vode.

Najnoviji petogodišnji državni plan za taj sektor označit će službeni početak razvoja državne desalinacijske industrije, ističe Guo Yozhi, voditelj Kineske udruge za desalinaciju. Guo kaže da izravna ulaganja vlade u projekte s obradom morske vode ne premašuju 10 posto troškova, no vlada bi planom mogla odrediti da će tvrtke u državnom vlasništvu, vladine agencije i privatni partneri u sektor uložiti čak 200 milijardi juana, to jest oko 31 milijardu dolara. Desalinacijski kompleks u Pekingu gotovo je u potpunosti sagrađen u Izraelu, prevezen u Tianjin i ondje sastavljen. Domaće je proizvodnje opreme i tehnologije za desalinaciju manje od 60 posto, a plan je države Kine povećati postotak domaće opreme na 90 posto do 2020., ističe Jennie Peng, stručnjakinja za vodno gospodarstvo u pekinškom predstavništvu konzultantske tvrtke Frost & Sullivan iz San Antonija u Teksasu. Očekuje se da će ovdje potražnja za vodom do 2030. godine porasti 63 posto, više nego igdje drugdje u svijetu. No neki misle da je utaživanje kineske žeđi samo sporedna korist. Prema procjenama tvrtke za istraživanje tržišta SBI Energy, globalno će se tržište tehnologije desalinacije do 2020. godine učetverostručiti te godišnje vrijediti oko 500 milijardi dolara. Tvrtke koje se bave desalinacijom napuštaju sjedišta i sele u Kinu. Norveška tvrtke Aqualyng partner je grada Pekinga u izgradnji desalinacijskog postrojenja u Tangshanu, a ERI, tvrtka sa sjedištem u San Franciscu, u Kini pokreće postrojenje za istraživanje.

Michael Wines; Mia Li doprinjela izvještaju