U Južnom kineskom moru, poriv za zaradom od bogatih izvora nafte i ulja potaknuo je sukob sličan topovskoj diplomaciji iz 19. stoljeća. Obamina administracija po prvi put se upetljala prošle godine kad je ministrica vanjskih poslova Hillary Rodham Clinton izjavila da će se Sjedinjene Američke Države priključiti Vijetnamu, Filipinima i ostalim zemljama u otporu naporima Pekinga da zavlada tim morem.

Kina se, što se moglo i očekivati, razbjesnila. Bez obzira na to što podsjeća na 19. stoljeće, a da ni ne spominjemo hladni rat, obračun u Južnom kineskom moru uvodi i novi oblik pomorskog sukoba – sukob koji se odigrava od Sredozemlja do Arktičkog oceana. Turska je u sukobu s Ciprom i u napetim odnosima s Grčkom i Izraelom zbog polja prirodnog plina koja se nalaze ispod istočnog Sredozemlja. Rusija, Kanada te SAD s iščekivanjem okružuju Arktik, na kojemu se zbog otapanja polarnog leda otvaraju nove prijevozničke rute i mogućnost golemih ležišta nafte i plina. Daniel Yergin, stručnjak za energiju i pisac, rekao je: “U pozadini svega ovoga leži priznanje da se sve veći dio naftnih resursa nalazi u podmorju.” Procjenjuje se da se samo u Južnom kineskom moru nalazi 61 milijarda barela nafte i plina, plus 54 milijarde koje tek treba pronaći, dok se za Arktik smatra da ima 238 milijardi barela, a možda i dvostruko više u neotkrivenim izvorima.Sukobljena pomorska potraživanja pridonose uspostavljanju pomorske utrke u naoružanju. Prema podacima Međunarodnog instituta za strateške studije u Londonu, Kina je 1990. godine imala samo dva razarača iz sovjetske ere, a 2010. ih je imala 13. U sklopu napora da uspostavi vojsku koja je djelotvorna i na otvorenom moru, također gradi nosač zrakoplova. Malezija i Vijetnam jačaju vlastite oružane snage fregatama i podmornicama. Indija, koja želi osigurati pristup Dalekom Istoku, i sama jača. A izraelska mornarica izbacuje sve više plovila kako bi se suprotstavila turskim ratnim brodovima koji kruže oko izraelskih naftnih bušotina. “Zemlje si žele osigurati sposobnost razvoja resursa i zaštitu pomorskih ruta”, kaže David L. Goldwyn, bivši posebni izaslanik američkog ministarstva vanjskih poslova. Ova konkurencija također počiva u temeljima američkih poziva na osnaživanje pomorske vojne sile, čak i u razdoblju proračunskih rezova. Američkom predsjedniku Obami povlačenje iz Iraka i Afganistana poslužit će kao dobra izlika za usmjeravanje pogleda na istok.

Cilj je uspostaviti koaliciju koja će poslužiti kao protuteža rastućoj moći Kine. Tijekom nedavnog obilaska Azije, ministar obrane Leon E. Panetta obećao je da se SAD neće povući iz te regije. “Upravo suprotno”, rekao je, “pojačat ćemo prisutnost na Pacifiku”. Za Kinu je Južno kinesko more ključna opskrbna ruta za naftu i ostale sirovine koje služe kao pogonsko gorivo njezine ekonomije. Prošlog stoljeća, u dva odvojena incidenta, Vijetnam je optužio Kinu da je namjerno prerezala seizmičke istraživačke kablove jednog broda koji je pokušavao utvrditi gdje se nafta nalazi.Ako Južno kinesko more ključa, onda se istočno Sredozemlje zakuhava. Ondje su potraživanja glede golemih rezervi nafte uz obalu Cipra i Libanona pojačale napetosti s Turskom, pod čijom je vlašću pola Cipra, kao i s Izraelom. Cipar i Izrael već su ondje postavili svoje bušotine, što ljuti Tursku. No, možda najopasnija konkurencija zaoštrava se na sjeveru, dijelom i zato što mnogi stručnjaci smatraju da većina arktičkih depozita minerala leži unutar jedne od ekskluzivnih ekonomskih zona koje se protežu preko 200 milja, a pripadaju zemljama koje okružuju taj ocean.Najsporniji je sukob između već tradicionalnih saveznika, SAD-a i Kanade. Topljenje leda otvorilo je bajkoviti Sjeverozapadni prolaz, koji zaobilazi otoke sjeverne Kanade. SAD taj prolaz smatra međunarodnim, dok kanadska vlada ustraje na tvrdnjama da je riječ o njihovom prolazu, što bi značilo da inozemni brodovi smiju onuda prolaziti samo uz odobrenje Ottawe.Naravno, nije ni približno izgledno da će Kanada i SAD zaratiti, ali stručnjaci za pomorsko pravo vjerojatno će godinama biti itekako uposleni.

Mark Landler