Uskoro će na obale Tripolija pristići nova invazijska snaga. Zapadnjačke tvrtke koje se bave sigurnošću i građevinarstvom pozornost s Iraka i Afganistana skreću prema Libiji, koja je nakon četiri desetljeća diktature konačno slobodna.

Poduzetnici bruje o poslovnom potencijalu zemlje kojoj mnogo treba, a usluge može platiti naftom. Tjedan dana prije 20. listopada, kada je stradao Gadafi, delegacije od 80 francuskih tvrtki stigla je u Tripoli kako bi se predstavnici tvrtki sastali s dužnosnicima Prijelaznog državnog vijeća. Novoizabrani britanski ministar obrane Philip Hammond britanskim je tvrtkama uputio molbu da “spakiraju kofere” i upute se prema Tripoliju. Dok su Libijci Gadafijevo tijelo pokazivali javnosti, britanska tvrtka Trango Special Projects ponudila je usluge tvrtkama koje se nadaju zaradi u Libiji. “Iako i dalje postoje sumnje oko Gadafijeva ubojstva”, pisalo je na stranici Tranga, “jeste li se vi i vaša tvrtka spremni vratiti u Libiju?” Ponudili su smještaj u svojoj vili u Tripoliju i prijevoz uz pomoć “diskretne sigurnosne službe u kojoj rade Britanci i Libijci”. No njihova diskrecija nije jeftina. Cijena desetominutne vožnje od zračne luke, koja obično stoji 5 dolara, iznosi 500 britanskih funti, to jest otprilike 800 dolara. “Ondje trenutno vlada svojevrsna zlatna groznica”, kaže David Hamod, predsjednik izvršnog odbora Američkoarapske gospodarske komore. “Europljani i Azijci daleko su ispred nas. Svaki me dan zovu pripadnici domaće poslovne zajednice i traže da se vratimo jer ne žele da Amerikanci izgube.” Oklijevanja ima na objema stranama. Prijelazno državno vijeće je, u nadi da će zatrti svaki trag korupcije iz Gadafijeva doba, najavilo da će se dugoročni ugovori potpisivati tek nakon uspostave vlade. Usto, i poslovnjaci nisu spremni doći u gradove koji još uvijek vrve oružjem i nezaposlenim mladićima. I Sjedinjene Američke Države bi, poput Francuske i Britanije, mogao imati koristi od libijske zahvalnosti za zračnu pomoć NATO-a tijekom revolucije. Zapadnjačke tvrtke nadaju se kako će imati prednosti pred Kinom, koja je još u srpnju pukovniku Gadafiju nudila oružje. Tvrtke sa Zapada koje se bave sigurnoću nadaju se kako će uspjeti sklopiti dogovor s nesigurnom vladom koja ne zna obuzdati vojsku.

Upućeni tvrde kako ovdje neće biti potrošnje koliko u Iraku i Afganistanu, no s obzirom na krizu u europskim zemljama i SAD-u, svaka je zarada dobrodošla. Zapadnjačkim su se tvrtkama poslovne mogućnosti u Libiji počele otvarati 2004. godine, kad je pukovnik Gadafi odlučio ukinuti nuklearni program i svoj status izopćenika. Stanje je nakon dugogodišnjih gospodarskih sankcija i nemara bilo teško. Libiji je, prema Hamodovim riječima, “trebalo sve” – banke, bolnice, ceste i infrastruktura za naftnu industriju. Danas, nakon višemjesečnih borbi, treba im nešto drugo, kao što je ponovna izgradnja stambenih kompleksa, zaštita naftnih instalacija tijekom ponovne uspostave ili širenja proizvodnje te obuka i opremanje nove vojske. Hamod ističe da američke tvrtke često više oklijevaju od kineskih i europskih što se tiče poslovanja u nesigurnoj okolini. “Nedostaje ambicije da se pod svaku cijenu vrate u Libiju”, dodaje. “Povijesno gledano, američke su tvrtke zainteresirane za stabilne, pravne države i zaštitu interesa višemilijunskih ulaganja.” Uzbuđenje i zbunjenost onih koji pokušavaju istražiti mogućnosti koje Libija nudi očite su u otvaranju novih grupa vezanih za Libiju na poslovnoj društvenoj mreži LinkedIn. “Može li mi itko iz ove grupe reći jesu li uspostavljeni letovi prema Tripoliju”, piše u raspravama grupe Anglo Libya Business Petera Murphyja, Irca koji trenutno radi na jednom projektu razvoja vjetroturbina. Mabruk Swayah, koji se predstavio kao Libijac i poslovni čovjek, odgovorio je: “Pozdrav, prijatelji, dobrodošli ste u Libiju. Samo imajte na umu da sklapate ugovore putem pravih kanala te da ne potkupljujete vlast.”

Scott Shane; Adam Nossiter i David D. Kirkpatrick doprinjeli izvještaju iz Tripolija