Sport & biznis - SP 2026.
EN DE

Intelektualci ostali po strani u Arapskom proljeću

Autor: The New York Times
06. studeni 2011. u 22:00
Podijeli članak —

Ugledni arapski glasovi utihnuli po pitanju prosvjeda

Kad je sirijski pjesnik znan kao Adonis, jedna od najuglednijih književnih ličnosti arapskog svijeta, uputio otvoreno pismo sirijskom predsjedniku Basharu alAssadu, sve je bilo spremno za jedan od onih trenutaka koji su nam već poznati iz revolucija prošlosti. Junak intelektualac suprotstavlja se vladaru diktatoru i rječito izražava tegobe koje more cijeli narod.

već od 5 € mjesečno
Pretplatite se na Poslovni dnevnik
Pretplatite se na Poslovni Dnevnik putem svog Google računa, platite pretplatu sa Google Pay i čitajte u udobnosti svoga doma.
Pretplati se i uštedi

No, umjesto toga, Adonis (koji u progonstvu živi u Francuskoj) gorko je razočarao mnoge Sirijce. U pismu koje je napisao sredinom lipnja donekle je kritizirao vlast, ali također je ocrnio i prosvjedni pokret koji “žari i pali” tom zemljom još od ožujka, te odbio čak i priznati kako vlada nasilno guši pobunu, uslijed čega su poginule na stotine Sirijaca. Gledajući unatrag, ovaj događaj postao je primjer nevjerojatnog jaza između uglednih intelektualaca arapskog svijeta (od koji su mnogi, poput Adonisa, bivši radikali) i uglavnom anonimnih mladih ljudi koji su poveli narod u prosvjede Arapskog proljeća.Dijelom je tomu tako zbog pritiska pod kojim su arapski intelektualci živjeli posljednjih nekoliko desetljeća, u klopci između žestoke represije vlasti s jedne strane i stroge islamske ortodoksije s druge. Mnogi od njih postali su podanici trenutne vlasti (ili naftnog novca Perzijskog zaljeva) ili su prisilno otišli u progonstvo, gdje su izgubili dodir sa životnom stvarnosti svojih zajednica. Većina onih koji su ostali pozdravili su ustanke, pa čak i pošli na prosvjede zajedno s masom. No, nisu vodili narod, te su se nerijetko doimali zbunjeni pokretom kojeg nisu uspjeli predvidjeti. Nekima je to sasvim u redu. “Mislim da ne postoji potreba da intelektualci predvode revolucije”, rekao je Sinan Antoon, irački pjesnik i novinar koji piše o Arapskom proljeću i predaje na Sveučilištu u New Yorku. “To više nije pokret kojemu trebaju vođe junaci.” Ovo uvjerenje moglo bi se uskoro naći pred ispitom. Kako se ustanak u Siriji nastavlja, činjenica da on nema vođe, koja se pokazala korisnom u izbjegavanju prepada tajne policije, već se pretvorila u nedostatak. “Nitko se ne želi naći pred optužbom da je preoteo revoluciju”, izjavio je sirijski filozof Sadik Jalal alAzm. “Ovaj prekomjerni strah postaje prepreka.”

Kad je sirijski pjesnik znan kao Adonis, jedna od najuglednijih književnih ličnosti arapskog svijeta, uputio otvoreno pismo sirijskom predsjedniku Basharu alAssadu, sve je bilo spremno za jedan od onih trenutaka koji su nam već poznati iz revolucija prošlosti. Junak intelektualac suprotstavlja se vladaru diktatoru i rječito izražava tegobe koje more cijeli narod.

No, umjesto toga, Adonis (koji u progonstvu živi u Francuskoj) gorko je razočarao mnoge Sirijce. U pismu koje je napisao sredinom lipnja donekle je kritizirao vlast, ali također je ocrnio i prosvjedni pokret koji “žari i pali” tom zemljom još od ožujka, te odbio čak i priznati kako vlada nasilno guši pobunu, uslijed čega su poginule na stotine Sirijaca. Gledajući unatrag, ovaj događaj postao je primjer nevjerojatnog jaza između uglednih intelektualaca arapskog svijeta (od koji su mnogi, poput Adonisa, bivši radikali) i uglavnom anonimnih mladih ljudi koji su poveli narod u prosvjede Arapskog proljeća.Dijelom je tomu tako zbog pritiska pod kojim su arapski intelektualci živjeli posljednjih nekoliko desetljeća, u klopci između žestoke represije vlasti s jedne strane i stroge islamske ortodoksije s druge. Mnogi od njih postali su podanici trenutne vlasti (ili naftnog novca Perzijskog zaljeva) ili su prisilno otišli u progonstvo, gdje su izgubili dodir sa životnom stvarnosti svojih zajednica. Većina onih koji su ostali pozdravili su ustanke, pa čak i pošli na prosvjede zajedno s masom. No, nisu vodili narod, te su se nerijetko doimali zbunjeni pokretom kojeg nisu uspjeli predvidjeti. Nekima je to sasvim u redu. “Mislim da ne postoji potreba da intelektualci predvode revolucije”, rekao je Sinan Antoon, irački pjesnik i novinar koji piše o Arapskom proljeću i predaje na Sveučilištu u New Yorku. “To više nije pokret kojemu trebaju vođe junaci.” Ovo uvjerenje moglo bi se uskoro naći pred ispitom. Kako se ustanak u Siriji nastavlja, činjenica da on nema vođe, koja se pokazala korisnom u izbjegavanju prepada tajne policije, već se pretvorila u nedostatak. “Nitko se ne želi naći pred optužbom da je preoteo revoluciju”, izjavio je sirijski filozof Sadik Jalal alAzm. “Ovaj prekomjerni strah postaje prepreka.”

U određenoj mjeri, intelektualna šutnja trenutnog ustanka namjerni je i promišljeni odgovor na praznu revolucionarnu retoriku prošlih generacija. Arapski nacionalistički pokret otpočeo je 1930ih i 1940ih sa skupinom mladih idealista koji su željeli izvesti regiju iz njezine kolonijalne prošlosti i plemenskih sukoba. No, stranka Baath i njezine nedorađene ideje uskoro su se razvodnjene u slogane vojnika u Siriji i Iraku, čije “revolucionarno” vodstvo je samo nastavilo smjerom starih plemenskih podjela i autokracije, ali u drugom ruhu. I arapski socijalizam postao je tek izlika za diktaturu i nemarnu politiku. Prosvjednici koji su poveli Arapsko proljeće umorili su se od ustajale međunarodno usmjerene retorike svojih prethodnika. Željeli su se usredotočiti na mane vlastitog društva. “Prije je sve bilo svedeno na vanjsko. Ili podržavate Amerikance ili ste protiv njih, kakva je uloga Izraela, i slično”, tvrdi Hazem Saghieh, politički urednik arapskog lista “Al Hayat”. “Ova revolucija potpuno je drugačija od toga.” Ova smjena nije došla niotkuda. Tijekom “Proljeća u Damasku” prije desetak godina, sirijski intelektualci potpisali su “Deklaraciju 99”, poziv na veća građanska prava i otvorenost. Mnogi od njih nakon toga su završili u zatvoru. Njihova smionost i ustrajnost najvjerojatnije su pripremile teren za ovogodišnje ustanke. No, njihovi glasovi počesto nisu pali na naklonjene uši zbog sekularnog jezika koji nije dobro prihvaćen u društvima kojima dominira politički islam. Alaa alAswany, egipatski romanopisac, jedna je od rijetkih iznimaka. On je bio jedan od najžešćih kritičara vlade Hosnija Mubaraka, a nije uhićen isključivo zbog svoje slave. Bio je jedan od prvih spisatelja koji su se obratili masi na trgu Tahrir u siječnju te u ožujku, kada je u televizijskoj debati potpuno porazio Ahmeda Shafiqa, premijera kojega je imenovao Mubarak. Već sljedećeg dana vladajuće vojno vijeće razriješilo je Shafiqa dužnosti, što mnogi pripisuju Aswanyjevom postignuću.

No, Aswany od samog početka ne propušta naglasiti kako mu je jedini cilj poslužiti kao mikrofon za zahtjeve prosvjednika. Nije predstavio niti jednu vlastitu ideju.Možda su ideologije ranijih revolucija postale zastarjele, s obzirom na brzinu komunikacije i pomiješanost novih perspektiva. “Sve je to prefluidno, prebrzo, presloženo”, smatra Peter Harling, viši analitičar pri grupaciji International Crisis Group. “Preteško je osmisliti paradigmu jer ljudi traže malene komadiće koji će naglasiti određeni aspekt onoga kroz što prolaze, a ne neke sveobuhvatne teorije.” Drugim riječima, uloga intelektualca svela se na dužnosti mikroblogera. One ideje koje su uspjele izniknuti iz Arapskog proljeća prate takozvani “turski model”, što se odnosi na često spominjanu nadu kako jedinstveni turski spoj blage islamističke ideologije i demokratske vladavine može nadahnuti slične uspjehe i u ostalim arapskih zemljama. Međutim, teško je replicirati tursko iskustvo, djelomično s obzirom da je ta država proživjela sveobuhvatnu revoluciju protiv tradicije o kakvoj su se arapski intelektualci 20. stoljeća jedva usuđivali i razgovarati. Početkom 1920-ih, veliki turski autokrat Mustafa Kemal Atatürk reformirao je obrazovni sustav te zemlje. Prekinuo je kalifat i zgazio dotadašnji pravosudni sustav uvođenjem strogo odvojenih crkvenih i državnih instituacija. Prvi izbori provedeni su 1946. godine, a tek nakon desetljeća borbe (i nekoliko vojnih pučeva), Turska je počela dobivati pohvale zbog svojih demokratskih nastojanja.Bez te teške pripreme, revolucionari arapskog svijeta mogli bi završiti ponavljanjem grešaka iz prošlosti. Usred euforije koja je zavladala nakon smrti pukovnika Gadafija, u trijumfalnim internetskim porukama na arapskom čula se tek nekolicina skeptičnih glasova. “Neka Gadafijevo ubojstvo posluži kao pouka ne samo vladajućima, nego i revolucionarima”, napisao je jedan arapski korisnik Twittera. “I neka se svi revolucionari prisjete kako je Gadafi došao na vlast – nakon što je prije 40 godina pokrenuo vlastitu revoluciju.”

Robert F. Worth

Autor: The New York Times
06. studeni 2011. u 22:00
Podijeli članak —
Komentari (4)
Pogledajte sve

Amerika i ostali krupni kapital polagano postaje vlasnik svega pa tako i arapskog svijeta, britanci, francuzi i amerikanci preko tajnih službi i plaćanjem pobunjenika stvaraju revolucije i rade kaos.
Afganistan, Irak, Egipat, Libija, Alžir…
Znaju da će preko tih novih kao demokratskih (njihovih plaćenih) vlada lakše do svojih interesa.

Na putu im stoji Ahmadinedžad i već su židovi počeli forsirat bombardiranje samo Iran je malo veći zalogaj.

Intelektualci jako dobro to znaju i ne sudjeluju u "Arapskom proljeću" plaćenom židovskim novcem.

intelektualci uvijek zasute kad barabe počnu kolo voditi a i da su nekaj rekli niko ih nebi slušo
pa evo do kud je to došlo da su mene svojedobno kontaktirali kad se vec dobrano otišlo daleko na afričkom kontinentu…….eto kad sam se počeo jadati reci cu Vam do kraja….zvali su me zapadni intelektualci nakon africkih kojima sam rekao da budu mirni…….daklem….zvali su me i jedni i drugi kad se počelo to u libiji otimati kontroli…….rekli su mi….daj pofuk….prosimo te lepo…..daj odi dole i to smiri……ti si dole sa svima dobar i nisi se nikome ogadio……rekel sam im da je to istina al da nema smisla jer da sam se sam sebi ogadio………
pofuk


a gdje su to i kada intelektualci u kriznim vremenima bili glasni. poneki se pojedinac i našao , ali kao grupa nikad i nigdje.

Na moju veliku žalost moram se složiti s Vama! Pogledajte samo događaje na splitskom Sveučilištu!

Moglo bi vas Zanimati

New Report

Close