Diljem Sjeverne Dakote iznad polja pšenice i suncokreta te bala sijena izdižu se stotine plamena koji nebo iznad prerije noću obasjavaju poput golemih krijesnica. Ne radi se o požarima, već o namjernom izgaranju zemnog plina koji naftne tvrtke iskapaju iz škriljevačkih polja kako bi zaradile na sirovoj nafti.

Plin nastaje uz znatno unosniju naftu, a s obzirom da nema financijskih poticaja da se plin odvoji i iskoristi, radnici na bušenju izgaraju ga poput otpada. Na taj se način svakodnevno gubi preko 2,8 milijuna kubičnih metara zemnog plina, što je dovoljno da se 500.000 kućanstava grije jedan cijeli dan. Uz plin se godišnje u atmosferu otpušta najmanje 1,8 milijuna metričkih tona ugljikova dioksida, a toliko podjednako ispusti 384.000 automobila ili elektrana na ugljen srednje veličine. Trideset posto zemnog plina koji se proizvodi u Sjevernoj Dakoti izgara se kao otpad. Niti jedno veće američko naftno polje ne odbacuje toliko plina, no sličnu praksu bilježe Rusija, Nigerija i Iran. “U Sjevernoj Dakoti situacija nije toliko drastična kao u Kazahstanu, no takvo što ne biste očekivali od civiliziranog i učinkovitog društva: ne biste očekivali da će odbaciti posve dobar proizvod zašto što je skupo plasirati ga na tržište”, kaže Michael Webber, izvršni direktor Centra za međunarodnu energetsku politiku i zaštitu prirode pri Sveučilištu u Teksasu. Predstavnici naftnih kompanija tvrde da je izgaranje plina u Bakkenu rezultat gospodarske stvarnosti. Tvrde da si ne mogu priuštiti plinovode i postrojenja za procesiranje i prodaju plina dok ne izbuše naftne izvore i izračunaju koliko će se plina ispustiti uz naftu.

“Ovo se polje proteže na 15.000 četvornih milja, što znači da nam treba jako puno vremena da vidimo kakva je situacija te da potom sagradimo sustav za odvajanje i prepradu plina”, smatra Harold Hamm, izvršni direktor tvrtke Continental Resoures, jednog od najvećih proizvođača nafte u Bakkenu. Cijene zemnog plina od 2008. godine u stalnom su padu otkako se lako pristupa golemim zalihama plina u škriljevačkim stijenama. Iako bi najbolje rješenje bilo odvajati zemni plin, znanstvenici tvrde da je izgaranje bolje za okoliš od ispuštavanja plina u atmosferu jer se čisti zemni plin gotovo u cijelosti sastoji od metana, koji puno više zadržava toplinu od ugljikova dioksida. Predstavnici ureda za zdravstvo u Sjevernoj Dakoti tvrde da izgaranje plina zasad nije uzrokovalo ozbiljnije zagađenje zraka, no na pomolu je vjerojatno nov problem za industriju koja je već na udaru udruga za zaštitu okoliša zbog straha da bi hidrauličko razbijanje moglo ugroziti kvalitetu vode. “Vrijeme je da nadzorna tijela ozbiljno ispitaju utjecaj izgaranja plina te da se pobrinu za odgovarajuća rješenja prije nego što se takva praksa raširi”, ističe Amy Mall, viša analitičarka u Vijeću za obranu prirodnih resursa. Neke tvrtke koje iskapaju u Sjevernoj Dakoti, uključujući Whiting Petroleum, u sljedeće će tri godine uložiti tri milijarde dolara u plinovode i nekoliko većih postrojenja za obradu plina kako bi plin mogle dovesti na tržište.

Clifford Krauss