U kolovozu je Lloyd Alter prekršio vlastita ekološka pravila kad je zamjenjivao dotrajali krov svoje kuće u Torontu. “Godinama sam govorio da ću postaviti reflektivni metalni krov” jer ljeti pomaže u smanjenju troškova grijanja i električne energije, kaže pedesetosmogodišnji Alter, arhitekt koji piše za stranicu Treehugger, posvećenoj održivosti.

No na kraju je, kaže, “kupio asfalt”. Asfaltne krovne obloge ne reflektiraju sunčeve zrake jednako dobro, a što je još gore, načinjene su od materijala na bazi nafte. Međutim, bile su znatno jeftinije. Ukupni troška novog krova iznosio je oko 12.000 dolara, kaže Alter, a “metalni bi krov stajao vjerojatno dvostruko više”. S istom se stvarnošću danas suočavaju mnogi ekološki osviješteni potrošači, a poput Lloyda Altera, većina je srezala potrošnju novca na mnoge proizvode, naročito “zelene”, koji obično stoje više od istih proizvoda neekološkog tipa. Mnogi danas štede i drže se ekološki vrijednosti tako što sami uzgajaju i konzerviraju hranu, uzgajaju piliće ili sami šiju odjeću. Nakon što je godinama kupovao sredstva za čišćenje i sapun ekološki prihvatljivih tvrtki kao što su Method i Seventh Generation, David Quilty, bloger is Santa Fea iz New Mexica, kaže da si ih više ne može priuštiti pa dom danas čisti pomoću otopine octa koju sam izrađuje. Na jednu bocu sredstva za čišćenje stavlja jednu šalicu octa, što ga po boci stoji tek 25 centi, u usporedbi s 3 ili 5 dolara koliko bi dao za kupovno sredstvo za čišćenje. “Imam drukčije prioritete što se potrošnje tiče, kao i mnogi danas”, kaže tridesetdevetogodišnji Quilty, koji od pisanja bloga živi. U posljednjih mu se šest mjeseci dohodak smanjio za trećinu. Slična se promjena razmišljanja može vidjeti i na drugim blogovima posvećenima ekologiji, a Alter kaže da promjene na Treehuggeru zamjećuje svaki dan. “Da ste prije četiri godine, dok recesiji nije bilo ni traga, došli na stranicu, svakodnevno biste zatekli novu vijesti o majicama ili sandalama od bambusovih vlakana”, kaže. “Danas više gotovo nitko o tome ne piše jer ljudi za to više nemaju novca.”

Tridesetčetverogodišnja Jill Fehrenbacher, osnivačica i glavna urednica bloga Inhabitat, posvećenog “zelenom” dizajnu, kaže da je i sama smanjila kupnju “zelenih” proizvoda, za što se zalažu i njezini čitatelji. “U posljednjih nekoliko godina”, kaže, “osjećaju se snažne antipotrošačke težnje.” “Zelena” industrija itekako osjeća posljedice. Laura Batcha, zamjenica izvršnog direktora Udruge za trgovinu organskim proizvodima, kaže da je u usporedbi s posljednjih osam godina, kad je prodaja skočila s 9 na 29 milijardi dolara, 2010. godine godišnja stopa rasta s prethodnih 15 do 20 posto pala na manje od 6 posto. Erin Peters, domaćica i majka troje djece, na financijsku je krizu reagirala pristupom “uradi sam”. Kad je posao njezina supruga iz Washingtona odveo u Raleigh u Sjevernoj Virginiji, opteretila ih je hipoteka koju su plaćali za kuću i najamnina novog doma sve dok godinu kasnije kuću napokon nisu prodali. Za to je vrijeme svaki odlazak u trgovinu Erin bio prava moralna bitka. “Nisam nas smjela dodatno zaduživati”, objašnjava tridesetdvogodišnja Erin, “no osjećala sam krivnju kad ne bih kupila ‘zelene’ proizvode koje smo inače upotrebljavali.” Nedavno su doživjeli još jedan financijski udarac. Njihova je premija zdravstvenog osiguranja poskupjela, što je mjesečni budžet “opteretilo za nekoliko stotina dolara novih troškova”. To znači da, barem zasad, nema kupnje organskih proizvoda. Također su unajmili manju kuću u blizini suprugova posla i škole tako da on i djeca mogu ići pješice. Erin se počela baviti vrtlarstvom i izradom zimnice, a odjeću kupuje u jeftinim trgovinama. Unatoč tome što se odrekla “zelenih” proizvoda za čišćenje i organske hrane, osjeća se kao da živi održivijim stilom života nego ranije. “Mislim da je gospodarska kriza ljude prisilila na zeleniji život”, kaže, “čak i ako to sami nisu htjeli.”

Steven Kurutz