Barack Obama i John McCain, demokratski i republikanski predsjednički kandidat, 2008. godine upozoravali su na globalno zatopljenje i poduprli zakone za ograničavanje stakleničkih plinova. Nakon što je došao na vlast, predsjednik Obama obećao je da će “američko vodstvo otvoriti novo poglavlje vezano za klimatske promjene” te poput kakvog konjanika došao na UN-ovu Konferenciju o klimatskim promjenama kako bi pomogao u sklapanju globalnog sporazuma.

No danas, dvije godine kasnije, kad gotovo svaka druga država problemu klimatskih promjena daje hitnu prednost, Amerika se oglušuje na to pitanje. Sjedinjene Američke Države su se, prema izvješću londonske banke HSBC, “znakovito odvojile od rasprave o klimatskim promjenama”. Početkom listopada australski je Dom zastupnika potvrdio zakon o ispuštanju ugljikova dioksida. Europski sustav trgovine ugljikovim dioksidom svake se godine sve više širi, a 2010. godine u Indiji je izglasan zakon o ograničavanju ugljikova dioksida u elektranama na ugljen. Čak se i u novi petogodišnji plan Kine uklopio pilot projekt trgovine ugljikovim dioksidom, putem kojeg će zagađivači plaćati za prekoračenje granice zagađenja. John Ashton, posebni britanski predstavnik za pitanja klimatskih promjena, kaže da se “u Velikoj Britaniji, Europi i većini mjesta na koja putujem, no ne i u SAD-u, spremno govori o toj stvarnoj i postojećoj opasnosti na koju treba što prije reagirati”. Nakon što je početkom rujna pratio kako republikanski kandidati sa skepsom govore o globalnom zatopljenju, bivši je predsjednik Bill Clinton bez ustezanja rekao: “Mislim, zbog toga djelujemo poput kakvih budala, zar ne?” No nije problem samo u republikancima. Predsjednik Obama danas govori o “zelenim” radnim mjestima u sklopu strategije za poboljšanje gospodarstva, a ne Zemlje. U posljednjem službenom govoru o stanju nacije nije spomenuo klimatske promjene, a njegova se administracija bori da se novi europski plan naplate ispuštanja ugljikova dioksida ne primijeni na američke zrakoplovne kompanije. Vrlo je odvažno i to što je dopustio gradnju naftovoda od Kanade do juga SAD-a dugog 3200 kilometara jer će se iskapanjem nafte također oslobađati goleme količine ugljikova dioksida. “U Washingtonu tema klimatskih promjena služi za skretanje pozornosti s nekih drugih problema”, smatra Andrew Hoffman, ravnatelj Instituta Erb za održivi razvoj pri Sveučilištu u Michiganu.

Amerikanci, koji po glavi stanovnika proizvode dvostruko više ugljikova dioksida nego Europljani, uvelike su programirani za otpor. Vole velike automobile, velike kuće i često ne vjeruju opsežnim vladinim akcijama koje služe ograničavanju stakleničkih plinova. Godine 2006. 79 posto Amerikanaca smatralo je da se Zemlja zagrijava, a lani njih tek 59 posto. Kad je britanska tvrtka za ispitivanje javnog mnijenja Ipsos Moor ljetos Amerikance upitala da pobroje tri najveća problema u zagađenju okoliša, odgovor “globalno zatopljenje” dobio je tek 27 posto, manje čak i od “prevelike napučenosti”. “Klimatske promjene stvaraju brojne ideološke izazove našoj kulturi i našim uvjerenjima”, kaže Hoffman. Postoje, dakako, i drugi čimbenici koji utječu na otpor – američka industrija fosilnih goriva, na čiju će unosnost utjecati veća kontrola stakleničkih plinova, hladna zima 2010., zbog koje se globalno zatopljenje činilo kao manje vjerojatno, te recesija zbog koje je bilo teško govoriti o porezu na energiju, a potreba za stvaranjem novih radnih mjesta nadjačala sve druge. U drugim dijelovima svijeta konzervativci ne ograničavaju, već provode agresivnu politiku zaštite klimatskih uvjeta. Prije nego što je imenovana povjerenicom Europske unije za klimatske uvjete, Coonie Hedegaard u svojoj je rodnoj Danskoj bila poznata konzervativna političarka, a u Velikoj Britaniji koalicijska konzervativna vlada promiče novi zakon o zaštiti okoliša. Desno krilo američke Republikanske stranke skepsu je oko globalnog zatopljenja pak pretvorilo u preduvjet za izbore. Nove gospodarske sile, poput Indije i Kine, provode agresivnu klimatološku politiku. Obamini znanstveni savjetnici kažu da je njegova administracija i dalje posvećena problemu klimatskih promjena i globalnog zatopljenja, no Robert O’Connor, programski ravnatelj za odluke, rizik i menadžment pri Državnoj znanstvenoj zakladi u Washingtonu, kaže da bi odvažniji vođa naglasio rizik koji mnogi Amerikanci, očito, više ne shvaćaju ozbiljno. “Ako se uistinu radi o tako važnom pitanju, zašto o njemu ne govori?”

Elisabeth Rosenthal