Da nije tragična, trenutna bi europska kriza bila crnohumorna. Kako planovi za sanaciju propadaju jedan za drugim, vrlo ozbiljni europski vođe, koji su, ako je to uopće moguće, još nadmeniji i sebičniji od američkih kolega i djeluju sve smješnije. O tragediji ću za koji trenutak, ali najprije bih htio nešto reći o neuspjesima, zbog kojih u posljednje vrijeme stalno pjevušim staru dječju pjesmicu “Kanta mi curi”.

Ako netko ne zna za tu pjesmu, radi se o lijenom poljoprivredniku koji se žali na rupu u kanti i kojemu supruga kaže da je popravi. Međutim, svaki njezin prijedlog ne nailazi na plodno tlo jer to znači da bi prije toga nešto trebalo učiniti; tako mu je jednom rekla da iz bunara uzme vodu. “Ali kanta mi curi, draga, draga Liza.” Kakve to veze ima s Europom? U ovom je trenutku Grčka, u kojoj je kriza i započela, tek otužna sporedna predstava. Prava i postojeća opasnost potječe od banaka kakve su one u Italiji, trećem najvećem gospodarstvu eurozone. Ulagači u strahu od državnog bankrota traže visoke kamatne stope na talijanski dug, a upravo je zbog tih visokih stopa, koje otežavaju ionako težak teret duga, bankrot još izgledniji. Radi se o začaranom krugu, a strah od bankrota pretvara se u istinito proročanstvo. Kako bi se euro spasio, tu mogućnost treba spriječiti. No kako? Odgovor je u stvaranju fonda koji bi po potrebi Italiji (i Španjolskoj, koja je također ugrožena), dao dovoljno novca kako ne bi morala pozajmljivati po visokim kamatnim stopama. Takav se fond vjerojatno ne bi iskoristio jer bi već samo njegovo postojanje prekinulo ciklus straha, no mora postojati mogućnost stvarnog pozajmljivanja strahovito velikih svota, zasigurno većih od trilijuna eura. Eto u čemu je problem. Kako bi takav fond nastao, sve se veće europske vlade oko toga moraju složiti, a da plan upali, njihova obećanja ulagačima moraju biti uvjerljiva. No i Italija je jedna od tih velikih vlada, a ne može se spasiti tako što će sama sebi pozajmiti novac.

I Francuska, drugo najveće gospodarstvo eurozone, također je u posljednje vrijeme na klimavim nogama pa raste strah da bi stvaranje velikog fonda za spašavanje, koji će zapravo dodatno opteretiti francuski dug, Francusku gurnuti među zemlje u krizi. Kanta mi curi, draga, draga Liza. Jasno vam je sad što sam mislio kad sam spomenuo crni humor? Priča je utoliko bolnija kad shvatimo da se ništa od ovoga nije moralo dogoditi. Razmislite samo o zemljama poput Velike Britanije, Japana, SADa, koje imaju značajne dugove i deficite, no svejedno pozajmljuju po niskim kamatnim stopama. Koja je njihova tajna? Odgovor dijelom leži u tome što su zadržale vlastitu valutu, a ulagači su svjesni da će u stisci svoj deficit financirati tiskanjem novca. Da Europska središnja banka na sličan način pristupi europskim dugovima, kriza bi se osjetno smanjila. No ne bi li to dovelo do inflacije? Vjerojatno ne bi: što god neki konzervativci mislili, stvaranje novca u gospodarstvu u krizi nema inflacijsku vrijednost. Štoviše, Europi zapravo treba umjereno viša ukupna inflacija: preniska ukupna inflacija južnu bi Europu osudila na višegodišnju tužnu deflaciju, što bi dovelo do visoke stope nezaposlenosti i niza državnih bankrota. Međutim, takav postupak, kako nam je rečeno, nije moguć. Statut središnje banke navodno brani takvo što, iako bi promućurniji pravnici zasigurno našli način da se to ostvari.

Širi je problem, međutim, u tome što je cjelokupan eurosustav osmišljen za borbu u posljednjem gospodarskom ratu. On je svojevrsna Maginotova linija koja je osmišljena da se spriječi ponavljanje događaja iz sedamdesetih, što je više nego beskorisno kad je stvarna opasnost u ponavljanju događaja iz tridesetih godina prošlog stoljeća, a takav je obrat, kao što sam već rekao, tragičan. Priča o poslijeratnoj Europi stvarno nas može nadahnuti. Iz ratnih su ruševina Europljani izgradili sustav mira i demokracije te društva koja su, unatoč nesavršenostima – ali koje je društvo uopće savršeno – zasigurno najstabilnija i najljudskija u povijesti čovječanstva. No tim postignućima prijeti nadmenost europske elite, koja je Stari kontinent zarobila u monetarni sustav koji je ponovno uspostavio stroga mjerila zlatnog standarda, a on se, baš kao i tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća, pretvorio u smrtonosnu zamku. Možda europski vođe uspiju smisliti održiv plan spašavanja. Nadam se da će tako biti, no ne očekujem takav ishod. Gorka je istina ta da se eurosustavu, izgleda, loše piše. Još je gorča istina da je, s obzirom na njegov učinak, za Europu i bolje da se što prije raspadne.

Paul Krugman